Svi smo mi savršeni u našim nesavršenostima. Svi imamo neke pukotine na našem bitku kroz koje struje neke nove ideje i zamisli. Tome pukotine i služe. Za pročišćenje, za uznemiravanje naših mirnih voda kako bi se potaknulo kolanje nekih novih molekula novoga sastava i time uzdrmalo atome naše rezultirajući nečim novim. Možda boljim, tko to može znati !?
Koliko nama ljudima, kao takvima, vlastita čovječnost dopušta shvatiti !?
Koliko smo u biti u stanju pojmiti dalje od granica realnosti, onog izrečenog; urođenog; naučenog !?
Kako možemo saznati postoje li te granice doista ako se svakodnevno utapamo u istim ponorima iz kojih nema uzdizanja, jer mi kao takvi nismo svjesni da postoje !?
Zato se trebamo slamati, što više i što češće te dopustiti sebi da ne zacijelimo u potpunosti. Pustiti pokoju pukotinu da biva, za naše dobro. Za mogućnost rasta kroz prihvaćanje nesavršenosti, jer od bivanja u nesavršenosti putujemo od jednog podražaja osjetila do drugog, otkrivajući sami sebe u potrazi.
Namaste
autor; Marijana Đukić
za Vitae Est
Primjedbe
Objavi komentar