Naime, kada je osoba rođena i odgojena u određenoj kulturi, tradicija i običaji postaju dio njezine osobnosti, nešto što se vrlo često stavlja čak i ispred vlastitoga dobra. Takav utjecaj je najvidljiviji u religijama koje su ostavile najdublji trag kako u svijesti pojedinca tako i u sveukupnom čovječanstvu.
Prosječan vjernik ili pripadnik određene religije ima naviku da prakticira vjeru bez da uopće razumije ili preispituje nauk kojega religija predstavlja, to je ono što se naziva 'slijepo vjerovanje' a koje je veoma opasno za pojedinaca i za društvo. Većina tzv. 'vjernika' ostaje čitavoga života u ovakvom odnosu sa svojom duhovnošću te je zbog toga današnji čovjek u velikoj mjeri izgubio sebe.
Tek rijetki, nažalost, urone u svoju dubinu i na taj način dobiju uvid u ograničenja i opasnosti koja su im nametnuta religijskom indoktrinacijom. No čak i tada kada osoba dobije taj uvid, ona teško može da se upusti u spoznavanje sebe putevima koji se mimoilaze sa filozofijom religije kojoj pripada a što je neophodno ako želimo spoznati nešto novo. Upravo u takvim situacijama osoba ostaje zarobljena u svojevrsnoj 'sljepoj ulici' jer ne umije da napusti svoja stara duboko usađena uvjerenja te na taj način gubi mogućnost daljnjeg duhovnog rasta.
Veliku ulogu u tome ima i strah od kazne koju vjernik očekuje u slučaju da izda svoju vjeru i svoga Boga, upravo u tome je najbolje vidljiva manipulacija religije kao ustanove čija je osnovna skrivena djelatnost uspostavljanje i sprovođenje moći nad svojim sljedbenicima.
Ono što je potrebno jeste to da čovjek shvati kako je religija u konačnici samo slovo na papiru, kako su Crkve, Manastiri i Džamije samo mrtve građevine i kako je on, 'čovjek', zapravo najveći hram gospodnji. Jer zaista, nigdje čovjek ne može susresti Boga kao što to čini u tišini svoje Duše. Uistinu, tišina je glas Gospodnji dok je religija samo filozofija koja je kroz stoljeća svoga postojanja unijela nesnosnu buku u ovaj svijet.
Da me ne bi krivo razumjeli, nije religija u potpunsti loša niti je nešto što treba pod svaku cijenu izbjegavati, jer u konačnici svaka od religija je čovječanstvu dala velike Duše koje su u ime svoje vjere širili ljubav i mir čovječanstvu. Ono što je potrebno jeste da prestanemo od religije stvarati kulture, tradicije i običaje, jer istinski smisao religije nije da nas razdvaja nego da nas zbližava.
U konačnici, svaka Duša izlazi od Boga i k Njemu se vraća, bez obzira kojoj religiji pripada i kojem društvenom staležu. Bog ne čini razlike među nama, to je isključivo djelo čovjeka. Također Bog nije stvorio niti jednu religiju, sve su isto tako djelo proizašlo iz čovjekovog pokušaja da uobliči neuobličivo.
Za čovjeka je najbolje ili da prihvati i uči kroz sve religije, znajući pritom da niti jedna od njih u sebi ne nosi konačnu istinu za kojom traga njegova Duša već tek smjernice koje nam pokazuju u kojem smjeru da tražimo, ili da pak napusti sve religije te krene tražiti Boga unutar sebe. Ostane li čovjek čitavoga života vezan jednom religijskom indoktrinacijom, odnos između njega i Boga će se svesti na puko štovanje rituala i tradicija, a to je uistinu traćenje života.
Za kraj bih svima vama koji se trenutno nalazite u situaciji da ne znate u što bi ste vjerovali rekao sljedeće; Život je čudo u kojemu svakoga trenutka čovjek gleda Boga, no zbog svojih vlastitih predodžbi i uvjerenja čovjek ne umije da Ga vidi. Živoga Boga se ne traži u mrtvim tekstovima, građevinama i tradicijama, tamo Ga još nitko našao nije. Stoga prestani da slijediš doktrine i okreni se Tišini svoje Duše, a kada čuješ Njen glas ne dozvoli da ti tvoja sumnjičavost ukrade te trenutke, jer uistinu to Bog kroz tebe tebi govori..
Namaste
Anđelko Katinić
Primjedbe
Objavi komentar