Uvid u sebe je iskrenost prema sebi, iskrenost koja nam omogućava sagledavanje psihološkog sljepila, ali sljepilo se time samo smanjuje – ono ne nestaje!
Da bi se čovjek u potpunosti oslobodio uslovljenosti, potreban je višegodišnji napor, a on podrazumijeva ne samo uzdizanje svjesti, već i jačanje volje i srca.
Rad na sebi počinje bivanjem u svjesnosti. Svjesnost je moć promatranja. Nije bitno što promatramo nego koliko istrajno to činimo.
Mogu promatrati svijet oko sebe, ili promatrati vlastite psihološke reakcije na taj isti svijet. Ako promatranje traje duži period – što je u početku nemoguće – počinjem primjećivati da mi vanjska zbivanja gotovo u potpunosti određuju unutrašnja raspoloženja; kao da su okolnosti daljinski upravljači koji mijenjaju programe na ekranu moje psihe.
U tom trenutku shvaćam da me nema. Iz mene, na podražaj izvana, automatski isplivavaju mentalno emocionalni ili uslovljeni obrazci ponašanja . Kada je situacija napeta i ja sam napet, a kada prođe, napetost, ona se neko vrijeme, zbog inertnosti, zadrži, pa iščezne. Kada me netko pohvali, osjećaj samozadovoljstva odmah se pojavi, a ako ta ista osoba, poslije pet minuta, kaže nešto suprotno, u mene ulazi nezadovoljstvo.
Ako imam dovoljno hrabrosti da budem iskren pred sobom, primoran sam zaključiti samo jedno: ja ne postojim.
Iza sve te mreže psiholoških reakcija nema nikoga! Kada sam ljut kažem da sam “ja ljut” – kao da sam baš to htio!? Da ne bih primijetio da me nema, u sve što govorim ubacujem “ja”, a prisutnost prve osobne zamjenice u bilo kom kontekstu tješi me i sugerira da postojim jer “ja sam ljut”, “moje mišljenje”, “ja vjerujem” i tako dalje.
Nepoznati autor
Izvor; Magicus.info
Primjedbe
Objavi komentar