Ništa ne može čovjeku pružiti tako bogatu nagradu duši kao što može tišina, za što ima i bezbroj opisa. Riječi poput; mir, spokoj, umirenost, tišina imaju svaka svoju nijansu u značenju i nije ih lako definirati.
Kad si prazan od sebe kao osobe bez ikakvih manipulacija uma, kad unutra nema nikakve reakcije, nema namjere, nema misli onda postoji samo bez-prisutno stanje apsolutnog mira. U tišini srca Bog govori, jer iako je uistinu osnovni izvor svake sreće i radosti, njegova je narav duboka i čista tišina bez kretanja.
Onaj što poznaje tajnu tišine dobiva ono što želi. Dakle, Tišina je teško opisiva, trebate ju sami spoznati, a ne skrivati bukom. Najsvetija znanja ili najuzvišenije istine nikada se ne mogu sasvim savršeno izraziti ni na koji način baš kao što se ni Tišina ne može izraziti bukom riječi. Tko može opisati Ono (tj. Brahmana) odakle se riječi vraćaju? (Stoga je tišina neizbježna u opisu Brahmana). Ili ako treba opisati pojavni svijet, čak ni to ne možemo riječima učiniti dovoljno dobro. Možemo dati alternativnu definiciju, možemo opisati terminom, prirođena tišina, ili samoća a to je ustvari prostor gdje univerzum ne postoji niti na početku, ni na sredini ili na kraju, nego je prožet vječnošću.
Isto poput krajnje istine, tišina ne može biti zatvorena ni u jednu knjigu. A čak i kad bi takva knjiga mogla biti napisana – nitko je ne bi mogao razumijeti. To ne može biti zarobljeno u kaveze naših mentalnih koncepta (obrazaca) niti biti sputan ičijim idejama o tome. Dok je misao oblik, u tišini si tih, ali čim dođe misao nestaje tišina. Kao što je i u meditaciji sav napor usmjeren u nadilaženju svijesti o sebi, i osjećaju “ja sam”. Jer svaki pokret uma su valovi i smetnje koje treba stopiti sa ne-bićem, nebom, prazninom morem (itd). Buda je to objašnjavao svojim učenicima ovako: “Vi jedete, ali nema onog koji jede, vi hodate, ali nema onog koji hoda, vi ćete umrijeti, ali nema nikoga tko umire. Vi ste rođeni, ali nema onog koji je rođen. Ne rađajući se, kako vi možete umrijeti?”
Tišina uma je poput prostora u sobi, ona je uvijek tu, ali je suptilna. Ona se ne ističe, ona ne hvata vašu pažnju. Ona nema neki izrazit kvalitet koji bi stimulirao i zarobio vašu pažnju, zato je ona vrlo moćni alat u kontemplaciji i meditaciji; ona smiruje čula. Mentalna aktivnost i opći podražaji kroz pet čula (oči, nos, jezik, uši i koža) jesu ono čime je naš um zaokupljen, zbog čega je napet. Obično su aktivne osobe izuzetno nemirne i kod njih postoji tišina na usnama a buka u glavi. Ima još jedno stanje kojeg mnogi nisu svjesni koje dolazi kada su toliko umorni, iscrpljeni da nemaju više ništa za osjetiti i izraziti. U tom trenutku, iznenada, dolazi do kontakta i tišina se spušta. Nevjerojatno je iskustvo trenutak nestajanja. Kada vidite da je sve nestalo, javlja se ogromna smirenost, tišina, koja tada ovlada vašim unutrašnjim svijetom. U tom stanju ako ste promatrač sto posto, onda u vama nema tuge, nema bijesa, nema ljubomore – samo jasnoća, tišina, blagoslov.
Prostor i tišina dva su vida iste stvari, istoga ništavila. Znamo da je unutarnji ekvivalent prostora svijest koja omogućuje postojanje predmetima uma, upravo kao što prostor svim stvarima omogućuje postojanje. Stoga, povučete li pažnju od stvari, predmeta u prostoru – automatski povlačite pažnju i od predmeta uma. Drugim riječima: ne možete razmišljati, biti svjesni prostora ili tišine. Postajući svjesni praznoga prostora koji vas okružuje, istodobno postajete svjesni prostora u kojemu nema uma, nego samo čista svijest: Neočitovano. Na taj način kontemplacija prostora može za vas postati portal. One su eksternalizacija unutarnjeg prostora i unutarnje tišine, koja je nepokretnost: beskrajno stvaralačko sjeme sveukupna postojanja. Većina ljudi nije nimalo svjesna te dimenzije. Nema unutarnjeg prostora i nema nepokretnosti. One su izbačene iz ravnoteže. Drugim riječima, ljudi poznaju svijet, ili barem misle da ga poznaju, ali ne poznaju suptilno, neočitovano.
Tišina je stanje u kome nema pokreta ni uma ni životnosti. Možda ste čuli iskustva onih koji su imali priliku sjediti s budnom, prosvijetljenom ili svetac osobom. Oni kažu da im se dogodilo nešto neizmjerno vrijedno. Njihova tišina je zarazna. Ako ste dostupni i otvoreni, njihova tišina će se prelijevati u vaše biće. Bit će to poput kupke. Kupat ćete se u njihovoj svijesti. Bit ćete pročišćeni, čisti. Talog i zamučenost nestaje s vašeg zrcala. Najednom ćete moći vidjeti. Oči će vam se razbistriti. I tako, premda ni ne očekujete dobivate svoj odgovor. Primate odgovor svih odgovora – tišinu. U tom iskustvu prvi put bivate ispražnjeni i shvaćate da kad dođete k nekomu tko ima visoko probuđenu svijest, morate biti vrlo pažljivi.
Onaj tko je doista sveti čovjek živi na takav način, da nitko neće biti ni svjestan njegove svetosti, osim ako mu se potpuno ne približi, ako ne postane gotovo dio njega samoga. Što vam više raste svijest, imate manje ideja, manje filozofirate, manje ste teolog. Umjesto svega toga, u vama raste šutnja. U tišini ili dubokom miru vanjski pokreti ne mogu prodrti da ga izmjene. Postojati u miru koji je iza svega i u “nečem istinskom” u vama je razlog zbog kojeg treba naučiti živjeti da živite i osjećate da ste taj mir vi sami. Ostalo se preporuča promatrati kao nešto što nije vaše pravo vlastito, već samo bujica promjenljivih i povratnih kretanja na površini, koja će sigurno nestati kad bude izronilo istinsko Sebstvo. Tišina je vaša najdublja suština.
Za osobu je dobro da bude sve više i više osviještena, ali ono ne smije biti nadvladano običnim ljudskim reakcijama. Ako se svijest probudi i ako postoji snažna težnja, umu će biti moguća transcendencija, pod uslovom da je spoznao mir i da napreduje u spoznaji. To je posljedica istančane svijesti i senzitivnosti fizičkog bića, posebno vitalno-fizičkog, kojih je svjesno. Um mora uspostaviti uravnoteženost, ovladavanje i izdvojenost, što će omogućiti svijesti da ih spozna i stupi u vezu sa njima ne osjećajući nikakvu uznemirenost.
Svi u nekoj fazi života to traže, traže tišinu. Ali ne može se to tražiti, to treba zaslužiti! Svako žudi za blaženim stanjem postojanja. Ali, samo biće može biti blaženo, bučni um ne može bit blažen, jer nema sebe. Tko će biti blažen?
Blaženstvo znači apsolutna tišina, a tišina je moguća samo kada postoji harmonija kada su svi neusklađeni djelići postali jedno, kad nije društvo, nego jedno. Kada ste sami u kući i nema nikog drugog, bit ćete blaženi. Obično vas nema, a niti discipline. Disciplina znači sposobnost učenja, sposobnost spoznaje. Ali osoba ne može znati, ne može učiti ako nije postigla sposobnost da postoji.
Blaženstvo znači apsolutna tišina, a tišina je moguća samo kada postoji harmonija kada su svi neusklađeni djelići postali jedno, kad nije društvo, nego jedno. Kada ste sami u kući i nema nikog drugog, bit ćete blaženi. Obično vas nema, a niti discipline. Disciplina znači sposobnost učenja, sposobnost spoznaje. Ali osoba ne može znati, ne može učiti ako nije postigla sposobnost da postoji.
Tišina je takva sila, tišina je takva transformirajuća snaga, tišina je tako alkemijska… to je jedina magija na svetu. Pružite si priliku, jer Tišina će vam dati ono što svijet nikada neće moći dati. Razumijevanje i uvidi koji vam se rađaju u takvim trenucima će se razotkriti kasnije, u fazi više usmjereni prema van. Onaj trenutak, kad tišina prodire u vas , razumijete njezino značenje, jer to je ona tišina, koju su doživjeli svi sveci.. Okus tišine je jednak. Sve se mijenja, svijet se bez prestanka mijenja, ali iskustvo tišine , njezina radost, ostaje ista. To je jedina stvar na koju se možemo osloniti, jedina stvar koja nikad ne umre. To je jedina stvar, kojoj možete reći- svoje pravo bivstvo.
Kad kod se suočite sa nečim poput ovoga – pravom, supstancijalnom tišinom, pravim strpljenjem, nešto duboko unutra u vašem srcu dirnuto je također. Duboko u sebi, više niste isti. Nešto stvarno prodrlo je poput zraka svjetlosti u vašu tamu.
Svijet transformiraju ljudi koji žive kao da je ovaj svijet samo san. Ljude mijenjaju oni koji žive u ovom svijetu nezainteresirani, indiferentni prema sitnicama… koji žive život unutrašnje vrijednosti, koji žive u svijetu, ali ne dopuštaju svijetu da uđe u njih, koji žive u svijetu ali svijet ne živi u njima, koji ostaju netaknuti. Ovi ljudi postanu katalizatori. Oni nose svoju tišinu svugdje gdje god jesu oni ostaju u svom unutrašnjem hramu, ništa ih ne odvraća od njihovog postojanja.
Takvi pojedinci donose jedan totalno novi kvalitet ljudskoj svijesti, oni donose još jedan svijet u ovaj svijet.
Namaste
Izvor teksta; Girija.info
Primjedbe
Objavi komentar