Ako želite tražiti Istinu, morate ići van, daleko izvan ograničenja ljudskog uma i srca i tamo je pronaći – ta istina je u vama samima. Nije li jednostavnije da si za cilj postavite život sam, umjesto da imate posrednike, gurue, koji Istinu neizbježno moraju prizemljiti i tako je iznevjeriti. U tebi se nalazi cio svijet i ako znaš kako gledati i učiti, vrata su ti tamo, ključ ti je u ruci. Nitko na svijetu ne može ti dati ključ niti otvoriti vrata…nitko osim tebe. Na pitanje postoji li ili ne postoji Bog ili istina ili stvarnost, ili kako god to volite nazivati, nikada ne mogu odgovoriti knjige, svečenici, hodže, filozofi ili spasitelji. Niko i ništa ne može odgovoriti na to pitanje osim tebe samog i eto zašto moraš upoznati sebe.
Nesavršenost leži samo u potpunom nepoznavanju sebe. Razumjeti sebe je početak mudrosti. Morate razumjeti cjelinu života, ne samo jedan mali dio. Zbog toga morate čitati, zato morate gledati nebo, zato morate pjevati i plesati, i pisati pjesme i patiti i razumjevati, jer sve je to život. Desio se spoljašnji napredak od volovske zaprege do mlaznog aviona, ali psihološki, pojedinac se nije nimalo promjenio, a društvene strukture širom svijeta stvaraju pojedinci. Spoljašnja društvena struktura je rezultat unutrašnje psihološke strukture naših međuljudskih odnosa, jer je pojedinac rezultat sveopćeg iskustva, znanja i ponašanja čovjeka. Svatko od nas je skladište prošlosti. Pojedinac je čovjek koji je čitavo čovječanstvo. Ako zaista možemo da razumijemo problem, odgovor će se pojaviti, jer on nije odvojen od problema.
Tokom vjerske povjesti bili smo uvjeravani od vjerskih vođa da ako izvodimo određene obrede, ponavljamo izvjesne molitve ili mantre, potčinimo se izvjesnim obrascima, suzbijemo naše želje, kontrolišemo naše misli, potisnemo naše strasti, ograničimo naše apetite i uzdržimo se od popuštanja polu, mi ćemo, nakon dovoljno mučenja uma i tjela, pronaći nešto iza ovog malog života. I to je ono što su milijuni takozvanih religioznih ljudi činili vjekovima, bilo u osamljenosti, otišavši u pustinju, planinu ili pećinu ili lutajući od sela do sela sa prosjačkom zdjelom, ili u grupi, pridruživši se manastiru, sileći svoje umove da se potčine utvrđenom obrascu. Ali mučen um, slomljen um, um koji hoće da pobjegne od čitave zbrke, koji je porekao spoljašnji svijet i otupio od discipline i potčinjavanja – takav um, koliko god dugo tragao, naći će samo ono što je u skladu sa njegovom iskrivljenošću.
Kao ljudska bića koja žive u ovom stravično ružnom svijetu, zapitajmo se, može li se ovo društvo, zasnovano na takmičenju, okrutnosti i strahu, okončati?
Ja mislim, to se jedino može desiti ako svako od nas prepozna ključnu činjenicu da mi, kao pojedinci, kao ljudska bića, u kom god dijelu svijeta živjeli i kojoj god kulturi pripadali, smo potpuno odgovorni za cjelokupno stanje svijeta.
Svatko od nas je odgovoran za svaki rat zbog agresivnosti naših vlastitih života, zbog našeg nacionalizma, naše sebičnosti, naših bogova, naših predrasuda, naših ideala, svega onoga što nas dijeli. Nasilje nije samo ubiti nekoga. Nasilje je kada koristimo oštre riječi, kada činimo gestove da ojteramo drugu osobu, kada se pokoravamo iz straha. Tako da nasilje nije samo organizovano klanje u ime Boga, u ime društva ili države. Nasilje je mnogo suptilnije, mnogo dublje, a mi smo uronjeni u bezdane dubine tog nasilja. Kada sebe nazivate Indijcem ili Muslimanom ili Kršćaninom ili Europljaninom, ili bilo čim drugim, vi vršite nasilje. Shvaćate li zašto je to nasilno? Zato što odjeljujete sebe od ostatka čovječanstva.
- Jiddu Krishnamurti
Primjedbe
Objavi komentar