U velikom epu Mahabharata, kada Duryodhana ulazi u dvoranu iluzije (maya sabha), gubi svoj put, postaje zbunjen i zavidan. Vidjevši svoju neugodnost, te da mu se Draupadi smije, postaje nekontrolirano ljut. Osjećajući uvredu on obećava se da će se osvetiti klanu Pandave zbog njihove hrabrosti da pokaže svoju moć i bogatstvo te da ga omalovaže u prisutnosti žene. U dvorani iluzija zasijano je sjeme velikog Mahabharatskog rata koji je proklijao i naposljetku progutao cijelu zemlju, donoseći neizrecivu bijedu i veliko razaranje. Epska Mahabharata na mnoge načine pokazuje kako ljudska bića mogu donijeti bijedu i razaranja sebi i drugima kroz svoje slabosti, egoizam i sebičnost, ne obazirući se na posljedice svojih misli, želja i djelovanja.
Svijet u kojem živimo također se ne razlikuje mnogo od dvorane iluzija o kojoj čitamo u Mahabharati. I mi ovdje živimo obavijeni iluzijom (maya), u stanju neznanja o nama samima, pri čemu ne uspijevamo razlikovati istinu i laž, te zatim postajemo zbunjeni, upuštamo se u egoistične borbe i obvezujuće akcije, i gubimo našu povezanost s Bogom i našim vlastitim božanstvom.
Jedan od jedinstvenih pojmova hinduizma je maya, koja se zapravo koristi za opisivanje našeg trenutnog stanja postojanja, koliko smo otuđeni od naše prave prirode i koliko smo duboko isprepleteni s objektima naših želja, tkanjem u procesu obmane oko nas koje nas prikladno skrivaju od istine o tome tko smo ili što bi smo trebali biti. To je stanje u kojem se svaka individualna duša smatra nekom drugom, odvojena i različita od ostatka kreacije i samog Boga.
Vedski spisi jasno pokazuju da je naš svijet zamka, a maya je mehanizam za hvatanje. To je ideja o odvojenosti, iskušenje radoznalosti ili neka zla želja koja nas dovodi ovdje i stavlja nas u kontakt s objektima vanjskoga svijeta. Jednom kad ga okusimo, ulazimo u svijet uvjerenja i prestajemo razmišljati o povratku. Uključujemo se u proces postajanja i nestajanja, kao utjelovljene duše, zatočene u vlastitim mislima i željama tijela. Postajemo žrtve igrokaza rađanja i smrti, vezivanja za posljedice vlastitih postupaka i odgađanja vlastitog oslobođenja.
Možda se pitate tko oslobađa ovu moćnu silu?
Bog je opisan u Vedskim i hinduističkim spisima kao Mayavi, veliki majstor iluzije. On baca svoju mrežu iluzija kako bi uhvatio pojedinačne duše koje plivaju u vodama života kao slobodne duše, uživajući u najvećem blaženstvu. On ih zatim baca u krilo svoje dinamične energije ili Shakti kako bi se pobrinuo za ostatak procesa. Maya ili iluzija tako postaje vrlo moćan instrument u rukama Božanske Prakrti - Primarne Prirode koja kroz silu iluzije drži bića pod svojim utjecajem.
Ovaj cilj se postiže kroz međusobno djelovanje trostrukih guna; Sattve, Rajasa i Tamasa. Pod njihovim utjecajem, unutarnja Purusha postaje vezana za vanjski svijet i time pati od zablude uma i nedostatka diskriminacije i istinskog znanja.
Bog je također opisan kao korektor. On se skriva od Sebe u našim umovima i tijelima i tamo održava vjerovanje da On nije ono što jest ili da se razlikuje od onoga što On jest. Maya stoga nije samo vezni mehanizam već i mehanizam skrivanja. Gita nas uči kako se izbaviti iz ove zablude uma a samim time i od našeg ropstva od kruga rađanja i smrti te ovozemaljskih suprotnosti kao što su bol i zadovoljstvo ili sreća i tuga. Pravo značenje riječi "moksha" nije spasenje, već uništenje mohe ili obmana koje prethodi spasenju.
Što je to što nas drži pod utjecajem Maye ?
Osjetila: Osjećaji, kojih brojimo deset (pet vanjskih i pet unutarnjih) glavni su instrumenti Maye, kroz koje obmanjuje bića razvijajući u njima želju za predmetima osjetila. Prema Bhagavad-Giti, iz želje dolazi vezanost uslijed koje čovjek postaje obmanut.
Gubitak buddhija (diskriminacija): Osjećaji su nesavršeni instrument za otkrivanje istine, nesavršeni jer ne mogu ići dalje od osjetilnih objekata. Stoga oni zapravo rađaju neznanje. Bića koja ovise o osjetilima ne mogu ići dalje od vidljivog i vidljivog svijeta. To rezultira neznanjem i gubitkom mudrosti da bi se spoznala stvarnost od nestvarnosti, ispravno razlikovala istinu od neistine, dobro od lošeg, božanskog od demonskog, pravog djelovanja od pogrešnog djelovanja i tako dalje. Iz tako rođenog neznanja, individualna se duša prepušta pogrešnim radnjama, uvjerenjima, mislima, lažnim znanjima, neznalicama.
Želje i vezanost: Osoba pod utjecajem Maye je uvijek vezana za svijet izvan njega. Ne samo za svijet, već i za vlastiti egoistični identitet, posjedovanje i odnose. Takvu osobu uspomene progone, vrijeme ju proganja a misli ju posjeduju. Postajući vezana za svijet, uvjetovana pamćenjem i akumuliranim znanjem, razvija zavist i sebičnost, ali i mnoge negativne osobine kao što su ponos, strah, pohlepa, ljutnja, zloba, hir, okrutnost, bezobzirnost, požuda i snažna želja za uspjehom i osobnim napredkom. Život postaje bojno polje u koje on sam mora pobijediti, nema mjesta za neuspjeh i slabost. Privučeni zadovoljstvima, u bijegu od boli, strahujući od gubitka i nadajući se dobitku, mi bivamo nesposobni ići dalje od zamki i iskušenja svijeta, premda svjesni da je sve na kraju isprazno, mi se trudimo, trudimo se i borimo se, kao da nas smrt nikada neće zaustaviti i vratiti na početak.
Osjećaj dvojnosti i mnogostrukosti: Čovjek koji je u zabludi, ne može vidjeti Jedno što se skriva u svemu. On vidi samo raznolikost i mnogolikost života i svijeta koji ga okružuje. Osjećajući se usamljenim i izoliranim, nesposobnim da vjeruje drugima i svijetu u kojem živi, kao da je svijet neprijatelj odlučan da ga podjarmi i uništi, pati od intenzivne tjeskobe oko sebe, kao i od svoje budućnosti. Zbog osjećaja dualnosti on gubi svoju jedinstvenu viziju i vidi svijet u smislu parova, podjela, skupina, kategorija, brojeva i suprotnosti, te ukratko, u smislu relativne i subjektivne stvarnosti.
Ego i lažni identitet: pod utjecajem iluzije, jive ili individualne duše razvijaju osjećaj ega, osjećaj odvojenosti i ponosa u svojim individualnim zaslugama, osobnim stvarima i postignućima. Ego je odgovoran za osjećaj vlasništva i zasluga, identifikaciju pojedinca sa svojim tijelom i umom, te nepoznavanje njegove prave prirode. To čini da pojedinačne duše misle i djeluju sebično i egocentrično, kao da se razlikuju od drugih. Ego je taj koji potiče natjecanje i sukob, koji stvara razlike i po njima sudi. Tako ego naposljetku spaja sva bića u patnju, obmanu i ropstvo zemaljskog života.
Nepravilan odnos s Bogom: bića pod iluzijom ne mogu vidjeti nevidljivog Boga i stoga Ga ne mogu ispravno shvatiti. Oni ne mogu vidjeti kako je Bog u svemu i sve u Njemu, iz razloga jer ne mogu ići dalje od osjetila i guni te doživjeti svijest duše. Čak i ako to čine, oni ne mogu trajno održavati to iskustvo u svojoj ograničenoj svijesti. Zbog egoizma nisu mogli istinski shvatiti i prihvatiti Boga kako bi mu se predali. Zbog svojih inherentnih nesavršenosti i negativnih osobina, izgubljeni ljudi ne uspijevaju pokazati istinsku odanost Bogu i spoznati ga u sebi.
Smrtnost i ciklus rađanja i smrti: pod utjecajem iluzije, kada se jiva ili biće, prepušta egoističnim akcijama, prihvaća ulogu onoga koji djeluje, sa željom da uživa u plodu djelovanja. Na taj način Duša postaje podložna zakonima karme i dharme te vraća uvijek iznova u svijet smrtnosti. Ovisno o svojim prethodnim akcijama, ona se rađa u različitim maternicama, okolnostima i obiteljima i plaća cijenu u obliku patnje od posljedica svojih prethodnih akcija. Taj se proces ponavlja sve dok ne ostvari svoju ludost i upusti se u ispravno djelovanje s pravim stavom, koji je propisan u Bhagavad-Giti i postavlja temelj za njegov napredak prema svojoj slobodi i samoostvarenju.
Što je istina? : svi patimo od velike iluzije da je ono što znamo i doživljavamo kroz svoja osjetila istina i da smo sposobni spoznati činjenice našeg postojanja uz pomoć naših umova i osjetila, dok je istina pak ta da ne možemo spoznati ultimativnu stvarnost koristeći samo našu ograničenu svijest, moramo otići korak dalje. Ne možemo istinito odgovoriti na pitanje o istini, jer ne znamo odgovor. Možemo dati odgovor, neki odgovor, ali taj odgovor ne bi bio točan. Može zadovoljiti našu mentalnu znatiželju, ali ne i najdublju čežnju naše duše da bude sama. Teškoća s kojom se suočavamo je kako definirati nešto što nismo mogli doživjeti svjesno? Kako to možemo donijeti u naše polje iskustva kada, po našoj logici, to ne postoji? Možemo pokušati objasniti transcendentalne istine našeg postojanja i opisati ih velikim riječima, ali ne možemo ih savršeno prevesti u riječi, osim ako ne možemo sadržavati i održavati apsolutnu istinu na apsolutan način.
izvor; www.templepurohit.com
Namaste
Primjedbe
Objavi komentar