Maya - Iluzija u ruhu stvarnosti !

autor teksta; Adrijan Kezele

MAYA - ONO ŠTO NIJE !

Početak devetog stoljeća značio je mnogo za tradiciju Indije, prije svega zbog pojave jednog iznimnog čovjeka poznatog pod imenom Adi Shankara. U svom kratkom životu ne dužem od 32 godine, Adi Shankara je učinio gotovo nevjerojatno mnogo toga. Između ostalog, “napisao” je niz spisa koje i danas čine osnovu većine onog što u obliku duhovnih učenja dolazi iz Indije.

Ali, nemam namjeru objašnjavati što je Adi Shankara mislio ili napisao. Umjesto toga ću vam ispričati priču o njegovom susretu sa Šivom. Da, radi se o bogu Šivi, a susreti s bogovima su uvijek ponešto sumnjivi sa stajališta zdravog razuma. Umjesto slijepog vjerovanja, u takvim je slučajevima, pa tako i u ovom, mudro prije svega obratiti pozornost na poruku.

Dakle, zamislite mladog isposnika u dobi od nepunih dvadeset godina (Adi Shankara je vrlo rano postao poznat kao mudrac koji je proputovao cijelu Indiju šireći znanje) koji se, hodajući s nekolicinom učenika dobro utabanom stazom pored rijeke Gange, približava svetom gradu Varanasiju. Već tada Varanasi se mogao pohvaliti s preko 2000 godina zabilježene povijesti!

Prilazi gradu su mnogobrojni, polja su ispresjecana stazama jer svakog trenutka u njega ulazi i izlazi na stotine hodočasnika. Adi Shankara bi bio samo jedan od njih da se toga trenutka nije dogodilo nešto što je zabilježeno u priči koju vam sada želim prenijeti na svoj način.

Ispred male skupine hodočasnika odjednom se pojavljuje nepoznati čovjek, vjerojatno stranac, mleća ili “nedodirljivi” ćandala, kako su tada nazivali sve izvan kastinskog sustava. Sa svoja četiri psa, taj im je čovjek zapriječio put. Šankarova pratnja odmah skače i viče na nepoznatog neka se skloni s puta velikom učitelju.

Čovjek, međutim, ne obraća pozornost na njih nego čvrsto gleda mladog Šankaru u oči. Polako izgovara: “Želiš li da ti s puta maknem ono što je vječno, ovaj atman… ” i pritom stranac široko pokazuje rukom pokazujući naizgled na sve oko njih; a zatim ruku usmjeruje prema sebi… “Ili želiš da sklonim ovo meso koje nazivate tijelom?”

U tom trenutku događe se nekoliko stvari. Mladi Adi Shankara odjednom shvaća da su ga oči prevarile, kao što su prevarile i sve ljude u njegovoj pratnji. Vrijeme se usporava i sažima u jednu točku. U njoj su pokretni samo on i nepoznati čovjek koji sada počinje izgledati sasvim drugačije. Sve ostalo je nepomično.

Još jedan otkucaj srca i Shankara prepoznaje pridošlicu kao boga Šivu – onog istog s kojim se družio u svojim unutarnjim putovanjima. Pada na koljena ispred njega i u tom trenutku odlučuje napisati svojih “Pet misli” (Maneesha Panchakam) o nepostojanosti izvanjskog. Taj će kratki spis kasnije imati velikog utjecaja na duhovnu, ali možda još važnije, društvenu stvarnost cijele Indije koja se dugo vremena borila s nepravednošću kastinskog sustava.

Nitko sa sigurnošću ne može reći što su mladi Adi Shankara i bezvremeni bog Šiva tada razgovarali, i kakav je to utjecaj imalo na sve ono što je Shankara učinio poslije toga, ali to nam sada nije ni bitno. Nas zanima jedna naizgled nevažna stvar – nešto što se dogodilo na kraju njihovog susreta.

Koliko god mudar bio, Adi Shankara je ipak bio samo mladić. Nije se mogao suzdržati pa je, prije rastanka, upitao: “Kako si to učinio? Kako postižeš da jedna stvar izgleda kao neka druga?”

Razumjeli bismo da se Šiva samo nasmijao i nestao jer, naposljetku, zašto da ljudima otkriva božanske tajne? Međutim, na našu sreću, on je ipak odgovorio na pitanje.

“Za to mi služi moja vrhunska čarolija! Točnije moja čarobna pratilja.” Kao da je cijelo vrijeme bila tu, iza Šive, pred Šankaru je iskoračila prelijepa mlada djevojka i naklonila mu se. Šiva ju je predstavio: “Njeno ime je Maya.”

Vjerojatno je cijeli taj surset zapravo bio namješten tako da Shankara upozna Mayu, iako se to dogodilo naizgled ovisno o njegovom posljednjem usput postavljenom pitanju. Sve drugo, koliko god važno i veliko bilo u Šankarinom životu, od tog je trenutka bilo obojano njegovim poznavanjem Maye.

I dok je za vas i mene Maya samo ime koje podsjeća na našu Maju, za Šankaru je, kao i za mnoge poznavatelje sanskrta, vrijedila latinska “nomen est omen”.

Korijen “ma” znači “ne”, a “ya” se može prevesti kao “to”. “Maya” dakle znači, “ne to” ili “nije to”. Ono što nije.

I dok se Shankara divio ljepoti onog što nije, Šiva je rekao. “Pitaš se kako sam zavarao tvoja osjetila i prikazao ti se kao odbačeni i “nedodirljivi”? A što misliš kako je stvoreno sve ovo što vidiš?”

U tom trenutku se Maya nasmiješila a svijet oko njih se primijenio. Ispred očiju mladog Šankare stvorilo se sve što je ikada želio. Njegove želje nisu obuhvaćale materijalno bogatstvo, ali zato jesu pravedan svijet, poštene ljude, znanje u svakom srcu, ljubav i mir za sve… I to se stvorilo ispred njega! Trebalo je samo zakoračiti i bit će tamo…

Maya mu je pružala ruku i smješila se.

Šiva ga je pozorno gledao. “Želiš li to? Želiš li takav svijet? Daj ruku Mayi. Tvoj je.”

I mladi je Shankara ispružio ruku. Bez sumnje, to su bile njegove želje. I znao je; njihovo ispunjenje, svijet koji mu je pokazan i koji ga čeka, jednako je stvaran kao i svijet u kojem je dosad živio…

Još je milimetar dijelio njegove prste od nježne djevojačke bjeline ispruženog Mayinog dlana. Još djelić sekunde i njegove bi se želje ispunile. I tada je shvatio!

Nekako, iza svog tog Mayinog sjaja, uspio je zadržati pogled na Šivinim prodornim očima. Povukao je ruku. I dalje se smješeći, Maya je učinila to isto.

Bio je to trenutak koji je preokrenuo ostatak Šankarinog života. Vrlo je vjerojatno da je promijenio živote milijuna ljudi, a možda će sada promijeniti i vaš.

Neki kažu da je pojam maye postao poznat širom Indije tek nakon što ju je opisao Shankara. Iako, naravno, ako je Maya Šivina tajna čarolija, mora biti da ju je on koristio i prije susreta s mladim mudracem.

No, kako god bilo, Shankara se srećom nije odlučio za “ono čega nema” pa makar to bilo i ispunjenje njegovih najdubljih želja. Umijesto toga odlučio se za ono što jest, bez obzira kakvo to bilo.

Ni u jedno trenutku nije optužio Mayu ni za što. Kako bi i mogao? Što bi uopće i postojalo bez njene čarobne ruke? Međutim, osim što ju je poštovao i prihvaćao, Shankara se nije previše bavio njenim svijetom.

Kasnije će ju opisati kao nerođenu, ali smrtnu. Drugim riječima, za razliku od ostalih božanstava iz legendi i priča koji su uvijek bez početka i bez kraja, Maya nema početak, ali može imati kraj!

Ta spoznaja je prošla Šankarinim umom kad je u Šivinom prisustvu bio u napasti prigrliti Mayu. Ono što je stvarno, što doista jest, što je istinito – to mora postojati! Mora biti. I koliko god bilo skriveno, zamagljeno, začarano “onim što nije”, on će, Adi Shankara, posvetitit svoj život, žrtvovati ga ili izgubiti ako je potrebno, samo da to pronađe!

Susret između Šankare i Maye dogodio se prije mnogo stoljeća u dalekoj zemlji Indiji. Ali, jeste li sigurni da se taj susret ne ponavlja sada i ovdje, samo što umjesto njemu Maya pruža ruku vama? I tko bi mogao znati koliko puta se to dogodilo i koliko puta ste…

Ali, to sad više nije važno.

Maya ima kraj. Iluzija se može dekonstruirati.

To je sve što vam je potrebno znati da biste sada, danas, sutra, što prije, učinili isto što je učinio mladi Adi Shankara, kad je uz osmijeh spoznaje otklonio ruku prelijepe Maye. Iako se i ona smješila, znala je da se radi o njenoj smrtnoj presudi.

Barem u slučaju Adi Šankare.

A što je s vama?

Namaste

izvor teksta; www.adriankezele.com