Mahabharata je jedno od najvažnijih djela i vjerojatno najveći ep svjetske književnosti.
Kao što je slavna Ilijada nacionalni ep stare Grčke, moglo bi se reći da je Mahabharata nacionalni ep Indije. U davna ju je vremena sastavio Šri Krišna Dvaipajana Vjasa. Pokušati reći kada se to u povijesti svijeta dogodilo bilo bi samo nagađanje, no sigurno je da su otada minula tisućljeća. Priča je to o velikome ratu kojim je završilo jedno i počelo novo doba povijesti.
To je golemi, bezvremeni ep, koji je već tisućljećima, ako ne i duže, osnova indijske mitske, religijske i filozofske misli.
Po predaji, izvorna Mahabharata obuhvaća 110 000 šloka, odnosno dvostiha po tridest dva sloga i tako je sedam puta duža od Ilijade iOdiseje zajedno, a oko tri puta duža od Biblije. Među svetim indijskim spisima, smatra se isto toliko autoritativnom kao i same Vede pa se naziva i Petom Vedom. Ubraja se u smriti (“ono što se pamti”), a u toj skupini u itihase (“tako je to bilo”), povjesnice kao što je slavnaRamajana.
Prepojednostavljeno je reći da je Mahabharata samo priča o velikome ratu. Tradicionalna tumačenja Mahabharate mnogolika su. Izvana je to priča o kraljevskoj obitelji koja ulazi u strašan bratoubilački rat. Čak i na tom, naizgled površnom nivou, Mahabharata ukazuje na važnost odlika poput junaštva, hrabrosti i svetosti. Na etičkoj razini, rat se taj gleda kao vječan sukob koji se svakodnevno vodi između dobra i zla, pravde i nepravde, pravoga i krivoga, dharme protiv adharme.
Na duhovnoj razini Mahabharata se usredotočuje na boj između višega i nižega jastva, rat između čovjekova duhovnog zova i onoga na što ga navode tijelo, um i osjetila.
Tragičan rat nagnao je braću u boj protiv braće, sinove protiv očeva i ujaka, hrabre i časne protiv drugih hrabrih i časnih. I doista, bio je razarajući. Gotovo su svi najbolji ljudi poginuli u dugome tom boju. Pandave, sinovi kralja Pandua, preživjeli su, no nije bilo pobjednika jer je rat uništio svijet kakvog su ga znali a praznina onoga što su osvojili obojila je njihove buduće živote.
Pripovijest o ratu na Kurukšetri ima i kozmološko značenje jer označava kraj jedne i početak druge juge. U svakome velikom ciklusu postojanja četiri su juge, od kojih je svaka kraća od one prethodne. S tim je ratom okončala Dvapara-juga – doba junaka, u kojoj su plemenite vrijednosti još uvijek vladale a ljudi bili odani načelima i dužnostima svoga staleža. Doba koje je nastupilo nakon bitke naziva se Kali-juga, posljednje u ciklusu. U njemu se sve moralne vrijednosti smanjuju i sve više gube, bezakonje uzima maha, a utjecaj zla sve više dolazi do izražaja. Nažalost, to je doba u kojem mi živimo.
Čitatelja katkad zbune priče o romanci, pohlepi, požudi i osveti koje nalazi na stranicama Mahabharate. Na prvi se pogled može činiti da je to djelo o žestokim ratnicima te njihovim krvožednim i romantičnim pothvatima. Međutim, to je površan pristup. U srcu Mahabharate nalazi se dharma, put pobožna života. Kroz pripovijesti o dušama mučenim materijalnim vezanostima, put nivritti-marge (odvojenosti) osvjetljavaju upute oslobođenih mudraca. Priče služe kao ilustracije kojima mudraci mogu jasno prenijeti filozofsku poruku. Čitatelj, privučen pričom, ipak na kraju izvlači dobrobit sadhu-sange (druženja sa svecima).
preuzeto sa; atma.hr
Primjedbe
Objavi komentar