Živimo u modernom dobu u kojem je tehnologija dosegnula svoj lagani vrhunac, postala je apsolutno neizostavan dio naše svakidašnjice, što iz potrebe, što iz nameta. Nismo se borili, prihvatili smo taj val promjene. Danas kada je većina svjetske populacije nesretna,nesigurna,usamljena..tehnologija se može činiti kao pravo osvježenje.
No pored svih blagodati koje su nam nadohvat ruke,opet nam nešto fali. Što nam to fali? Svi su željno čekali dobrobiti prve industrijske revolucije, nakon prve došla je i druga , a zatim zatajenje, pa nakon toga digitalni boom,zatiranje ljudskog poimanja u ljudima. Što je u biti posrijedi? Kolektivno opet priželjkivanje nečeg novog nakon što stari režim zastrani ili jednostavno dosadi?
Kako uopće opisati kolektivnu svijest i postojanje iste? Kako objasniti toliko simultanih pojava kod toliko različitih ljudi? Gdje se skriva ključ našeg humanoidnog ponašanja? Koliko oblika svijesti postoji, i paralelno biva od bitka do bitka a da nismo ni svjesni jakosti nečeg takvog jer jednostavno ne razumijemo. Ali,samo zato što nešto ne razumijemo, ne zmači nužno da to i ne postoji. Od kud empatija u ljudima? Za savjest je poznato da varira od pojedinca do pojedinca, no empatija je nešto što kola nevidljivim vezama neurona ne priznajući nikakve granice.
Isto tako kako si činimo dobro dijeleći empatiju,činimo si zlo ne priznajući ništa drugo doli gnjeva i svih tamnih zatomljenih ljudskih osijećaja i bivanja koji isto tako kolaju od jednog do drugog, a da nismo ni svjesni. Kako shvatiti i prihvatiti činjenicu da kolektivno jesmo, i da ćemo biti, da činimo i da ćemo činiti. Na nama je da odaberemo u kojem smjeru ćemo povesti čovječanstvo.
autorica; Marijana Đukić
za Vitae Est
Primjedbe
Objavi komentar