Život je nešto što nitko od nas ne može izbjeći, no ako bivamo u njemu nesvjesno, može se dogoditi da ga propustimo istinski živjeti, a što nikako ne želimo. No nažalost, upravo to je ono što nam se konstantno događa, mi živimo život bez da ga istinski uživamo.
Nije li to žalosno, biti svjedok čudima života bez mogućnosti da u njima uživamo !?
Umjesto da živimo život punim plućima mi ga propuštamo zbog strahova koji upravljaju nama, a koji su u velikoj većini iracionalni i neosnovani. Mi se bojimo onoga što nam nosi sutra, bojimo se reakcije okoline, tuđih mišljenja, bojimo se neugodnosti, neuspjeha i još mnogo, mnogo čega.
I tako, u namjeri da izbjegnemo sve te situacije kojih se bojimo mi propuštamo živjeti život. A onda se pitamo zašto ne umijemo biti sretni !? Uistinu, čudo jedno ! Uz sve ove strahove, dobro je da smo ikako i živi. Ako uopće i jesmo ! :)
Život je uistinu suviše kratak a odviše lijep da bi ga potratili sakrivajući se od njega, strahujući da bi nam mogao servirati neku neugodnost. Pa nije li sam strah od neugodnosti neugodniji i nemilosrdniji od života samoga !?
Jer kada promijenimo percepciju, onda možemo neugodnosti vidjeti kao prostor za osobni rast a ne kao sramotno iskustvo. Nije li tako !? Ta nije sramota griješiti, sramota je propustiti život iz straha od pogreški. Pogreške su sastavni dio života, one su tu da bi kroz njih upoznavali sebe i život, a ne da bi ih koristili kao pogrde ili nešto s čime ćemo omaložavati jedni druge.
Zapravo je to istinska sramota, rugati se nekome zbog njegovog neznanja i zbog njegovih slabosti. To umiju da rade samo kukavice !
Naša je dužnost da živimo život punim plućima, jer to je jedini način da ga istinski spoznamo. Tko je ikada spoznao misteriju života skrivajući se pred svojim strahovima !? Da li je tako nešto moguće !?
Sve dok svojim djelima ne oduzimamo drugima slobodu, sve dok naša zadovoljstva nisu razlog nečije boli te sve dok psihološki ne robujemo svojim zadovoljstvima, mi se nemamo razloga nikome pravdati za svoja dijela, a još manje razloga imamo da strahujemo od tuđih komentara upućenih nama i načinu na koji živimo.
Za sve što učinimo u životu svakako ćemo odgovarati, jer svako naše djelo se pretače u stvarnost koju živimo, baš kao i misli, riječi i uvjerenja. Sve su to alati kojima mi sačinjavamo svoju stvarnost. Ono što živimo danas jeste posljedica naših uvjerenja, naših misli, riječi i dijela što su proistekli od nas u ovome ili nekome od prošlih života.
Dakle, ako kao što vidimo, svaka kazna ili nagrada koje kušamo u životu proizlaze iz nas samih i našega odnosa sa samim sobom, čemu onda da strahujemo od onoga što drugi misle o nama !?
Bilo bi mnogo pametnije kada bi brinuli o tome što mislimo sami o sebi i koliko ljubavi i razumijevanja imamo za sebe same. Jer uistinu, o tome i samo o tome ovisi kvaliteta našeg življenja. O slobodi !
Namaste
Anđelko Katinić
Pratite Vitae Est i na Facebook stranici
Primjedbe
Objavi komentar