Nisu rijetke situacije kada se sa djetetom nađem u situaciji da mu se odrasli, nepoznati, a još više poznati ljudi, na ulici, u prodavnici, generalno u javnosti, obraćaju sa tepanjem, najljepšim riječima, uz osmijeh, a ponekad i sa novčanom nagradom samo da bi im rekao svoje ime.
Nerijetke su situacije u kojima se pitam, zašto svi ti ljudi tu praksu ne praktikuju i sa odraslim ljudima, da nepoznatim ljudima upute osmijeh, kažu lijepu riječ, razgovaraju bez povoda...
Djeca su iskrena, suosjećaju. Djeca, a posebno bebe se smiješe čak i u nekim bizarnim situacijama, kao što je vrijeme njihovog obroka, ili kada pronađu omiljenu igračku. Odrasli, kako stare, sve rijeđe koriste tu mogućnost. Zašto? Jer imaju više želja, te iz razloga što su sve zabrinutiji za svoju egzistenciju.
Istina je da nesreću u život donose granice koje sebi postavljamo, naša posesivnost, želje da ostvarimo više. Sreća je stanje uma. Odrasli bi uvijek mogli biti kao djeca, da budu zadovoljni sa onim što imaju.
Jedan od načina kako ostvariti sreću, jeste da se razmišlja o tome da stvari mogu biti još gore nego što jesu. To nije zabluda, to je realno sagledavanje stvari. Nije pogrešno željeti nešto, sve dok u toj želji neko drugi nije oštećen. Ono što ostvarimo, možemo podijeliti sa drugima. I biti sretni zbog učinjenog. I to je način kako osjetiti sreću.
Smijanjem, pa čak i suptilnim osmijehom, kojim se usne i mišići lica pomjeraju, podstiće se mozak da luči okistocin, hormon sreće. Disanje postaje dublje, za razliku od stanja uznemirenosti, kada se diše plitko. Otkucaji srca se usporavaju, za razliku od stanja uznemirenosti, kada su ubrzani.
Ne treba nam više razloga da budemo sretni. Treba nam odluka da ćemo biti sretni sa onim što imamo.
Autor; Selma Bojić
izvor teksta;Govor Duše i tijela by Selma
Primjedbe
Objavi komentar