Svi smo mi zrnca prašine razasuta po poljanama naših nadanja, sazdani smo od krvi i mesa, a počivamo na našim snovima i čežnjama. Hodimo tako kroz prašume naših svakodnevnih promišljanja, propitkujući svaku misao koja nam pomiluje nerve, reagiramo nekom neobjašnjivom nesigurnošću na nepoznate nam podražaje, hodimo i pitamo se. Slabi i čovječni, tapkamo po već utabanim stazama koje vode na već viđena mjesta, bojeći s tako odlutati pokojom mišlju u šipražje nepoznatog, trudimo se biti tiši od tišine, nadmudrujući mudrost. A život nam uvijek da, tek onoliko koliko nam treba, tek onoliko koliko smo spremni primiti. To je iluzija svih naših uzdanja. Život kao takav jest linearan, kreće se putanjom od početka prema kraju, od rođenja prema smrti, da, ali sve između je naše. Naše da plovimo strujama kojima mi želimo ploviti, naše da pustimo vjetrovima na nas nose dalje od već viđenih obzora, naše da lutamo, da se gubimo i nađemo, naše da utonemo i infantilne čežnje i čeznemo njima. Naše da budemo stalni i nepromjenjivi, naše da shvatimo i da se pronađemo, da djelujemo u stvarnosti koju odaberemo, onoj koja je jednaka našim snovima, jer nema stvarnije stvarnosti, do one u kojoj svatko od nas ima sebe, a imajući sebe imamo sve!
Autor; Marijana Đukić
za Vitae Est
Namaste
Primjedbe
Objavi komentar