U susret ka sreći !




Da bi bili istinski sretni potrebna je sposobnost svjesnog bivanja, jer samo osoba koja je svjesna sebe i trenutka u kojemu biva može biti mirna, opuštena i sretna, i to bez obzira na ono što se događa izvan nje.  Sreća, mir i zadovoljstvo ne ovise o onome što promatramo i konzumiramo, jer ovdje se ne radi o emocijama već o stanju svijesti. Što je osoba svjesnija to su stanja sreće i zadovoljstva dugotrajnija i izraženija, bez potrebe bilo kakve stimulacije ili dodataka iz vanjskog svijeta.

'U svjesnosti sreća se ne dostiže, ona se živi '!

Ne može biti sretan onaj koji djeluje nesvjesno, onaj koji samo slijedi svoje navike u potrazi za ugodnim emocijama unatoč tome što je svjestan štetnosti svojih navika. Mora nam biti jasno da postoji velika razlika između onoga što smatramo srećom i onoga što sreća uistinu jeste. Ono što mi smatramo srećom jeste samo emocija, no sreća to nije, sreća je mnogo više od emocije. Emocije su samo kemijske reakcije koje pripadaju tijelu, dok je sreća kvaliteta Duše, baš kao i ljubav. Upravo zbog činjenice da kroz svoje neznanje mi brkamo emocije i kvalitete Duše, naša potraga za srećom ide u sasvim krivome smjeru gdje naime, mi od svijeta tražimo ono što možemo samo sami sebi da damo.

Već smo mnogo govorili o tome kako je svjetovni život poput zrcala koje na svojoj površini odražava ono što čovjek u sebi nosi te je stoga sve ono što živimo odraz nas samih. Ako želimo biti voljeni, moramo voljeti sebe, ako želimo biti sretni, moramo voljeti život, a to je ono što mnogi od nas ne umiju.

'Ono što drugi misle o tebi ne određuje tvoju sreću, tvoju vrijednost niti ljepotu. No ono što sam o sebi misliš, to određuje sve..'

Od malena mi smo naučeni da moramo biti voljeni kako bi bili sretni, no u odnosu roditelj - dijete mi smo krivo shvatili pravi smisao ljubavi i sreće. Naime kada smo bespomoćna djeca, naša 'sreća' i ugodnost življenja uistinu ovise o vanjskoj ljubavi koju primamo od svojih roditelja, jer bez ljubavi majke i oca djetinstvo zna biti veoma surovo. Vidite, već u tome ranome periodu našeg života u našu podsvijest biva usađeno uvjerenje da sreća dolazi izvana, i tu zapravo počinju svi naši problemi s kojima se borimo kao odrasle osobe.

Djetinstvo je, kao i sve ostalo, prolazan period života, naše tijelo skupa sa našim osobinama se mijenja no naša podsvijest ostaje na razini djeteta, i to je ono gdje sve počinje. Mi kroz svoju svjesnost moramo osvijestiti svoju podsvijest i očistiti ju od krivih uvjerenja koja su nam nametnuta u djetinstvu.

Ja znam da bi mnogi od vas sada pitali; 'ali kako to učiniti, kako osvijestiti svoju podsvijest' !? Vidite sve dok u vama postoji potreba da pitate kako, vi niste spremni da pomognete sami sebi. U ovome slučaju 'kako' je znak poricanja sebe, a na taj način se ne može postići ništa. Jer zaista, ako je osoba imalo iskrena prema sebi ona će uvidjeti da zna, i to vrlo dobro, izvor svih svojih problema i da je jedini razlog zašto su problemi prisutni taj što nismo u stanju odreći se laži koje nam daju prividne užitke i sigurnosti.

Baš kao što recimo pušač zna da mu pušenje šteti ali se ne želi odreći užitka, pa čak ni po cijenu svoga života, tako se ni mi ne želimo odreći svojih uvjerenja jer na njima smo izgradili svoj identitet koji je ništa drugo nego laž....Vidite, za tu laž mi prodajemo sebe i onda se pitamo zašto nam manjka radosti u življenju...Nije li više nego očito zašto !?



Eh kada bi shvatili, ali iskreno i duboko u sebi, kako smo na ovaj svijet došli praznih ruku i praznog uma, ali srca punog ljubavi prema životu i čudesima ovoga svijeta.
Eh kada bi shvatili, ali iskreno i duboko u sebi, da kakvi smo došli, takvi moramo i otići; praznih ruku, praznoga uma i punoga srca.
No, ne znajući svoj smisao mi odlazimo grčeći ruke ne bi li zadržali iluziju ovoga svijeta, po odlasku nam je um prepun strahova a srce prazno, ispražnjeno...
Eh, kada bi shvatili, ali iskreno i duboko u sebi, da smo zaboravili tko smo te da nanovo moramo pronaći ono dijete u sebi, dijete koje nije željelo ništa osim da uživa u igri života..

Namaste

Anđelko Katinić

Primjedbe