Dakle, da nastavim gdje sam stao u prethodnome postu ! Što to zapravo znači 'umrijeti sebi i biti nanovo rođen' !?
Zapravo, to možemo usporediti sa snom u kojemu sanjamo sebe kako živimo život sasvim drugačiji od onoga kojeg živimo u budnom stanju. No u snu mi ne znamo da sanjamo, te je ono što sanjamo naša jedina stvarnost. Tek kada se probudimo mi smo u stanju odvojiti san od jave.
No vidite, i ova takozvana stvarnost se ne razlikuje mnogo od sna, jer i iz nje se možemo probuditi u nekoj još stvarnijoj stvarnosti i gledati na svoje prijašnje stanje svijesti kao na nestvaran san, nešto što više ne postoji. Upravo takvo 'buđenje' ili skok iz jedne 'stvarnosti' u drugu sam osobno doživio u onim trenucima kada sam bio uvjeren da umirem.
Jedan 'ja' toga dana uistinu i jeste umro, no drugi 'ja' se tek rodio. Preko noći ja sam postao sasvim druga osoba a sa mnom se promijenio i svijet oko mene, većina mojih strahova i problema su nestali a moja ovisnost više jednostavno nije bila dio moga života. Tada sam po prvi puta u životu osjetio istinsku slobodu.
Stoga, pitam ja vas; što je to 'stvarnost' !? Zapitajte sebe; koliko su 'stvarni' vaši problemi !?
Ja znam da je ovo što pišem možda neshvatljivo mnogima od vas, jer svi mi itekako osjećamo stvarnost svojih problema, briga, obveza...Prije nekoliko godina, ja osobno ne bi niti pročitao ovakav članak unaprijed osuđujući pisca da piše izmišljotine. No ovo što pišem danas jeste moje osobno iskustvo koje mi je otvorilo oči te ih neprestano 'otvara' iz trenutka u trenutak.
Kako nečija 'osobnost' i sve ono što ona za sobom vuče može tek tako preko noći da nestane, sve one misli, pitanja, brige, problemi, zanimacije, interesi...sve to je jednostavno preko noći prestalo da bude dio mene. Čak su i moj dugovi nestali u smislu da se ja osobno više nikome nisam osjećao dužan a osobe kojima sam dugovao ili su jednostavno nestale iz moga života ili su mi oprostili moj dug.
Vidite, sve ovo što živimo i što doživljavamo kao svoju stvarnost je ništa drugo do skup misli, uvjerenja i iskustava za koja smo se vezali. Misao, uvjerenje i iskustvo će uvijek biti dio života ljudskoga bića, oni sa nusproizvod naše svijesti i sasvim je prirodno misliti, iskušavati i vjerovati. No ono što nije prirodno jeste vezanost za misli, uvjerenja i iskustva. Vezanost je ta koja nas odvlači od našega istinskoga bivanja te nam oduzima neograničenu slobodu postojanja koju nosimo u svojoj Duši.
Čovjek konstantno traži istinu samo da bi kroz nju potvrdio ispravnost ili ne ispravnost svojih uvjerenja. Zbog toga vrlo često ono što smatramo Duhovnošću jeste ništa drugo do manifest ega koji želi da posjeduje istinu. No zapitajte se može li uopće postojati konačna istina u nečemu što je beskonačno !? Što je to konačno u beskonačnom !?
Ljudi iz određenih religija vole da vjeruju kako upravo njihova religija razotkriva konačnu istinu, to uvjerenje je toliko duboko da se zbog njega mrzimo i ubijamo već tisućljećima. No nije religija problem, problem su uvjerenja i vezanosti zbog kojih smo zaboravili pravi smisao religije, a to je zajedništvo u Duhu kojega svaka religija propovijeda.
Kako u religijama tako i u svim drugim segmentima našega života, svaki problem i svaka nepravilnost proizlaze iz naših vezanosti za osobna uvjerenja. Ona nam nedopuštaju da spoznamo dublji smisao života, držeći nas u ropstvu vlastitim uvjerenjima koja su vrlo često nevjerovatno plitka, nezrela i glupa. No koliko god neko uvjerenje bilo plitko, nezrelo, glupo i neistinito..vezanost je ta koja ga nama čini izuzetno bitnim...
"Briga traje onoliko dugo koliko u nju vjerujemo"
Nastavit će se..
Namaste
A.Katinić
Primjedbe
Objavi komentar