Vezanost za osobna uvjerenja jedan je od najvećih ako ne i najveći uzrok svih naših problema i 'nevolja' ! Uvjerenje dolazi u bezbroj oblika i obuhvaća mnoge sfere našeg života, zapravo mogu slobodno reći kako određena uvjerenja obuhvaćaju apsolutno svaki aspekt i trenutak našega bivanja.
Uvjerenje samo po sebi ne mora nužno biti loše, no ono što jeste loše je naša vezanost za određeno uvjerenje. Upravo ta vezanost je uzrok zbog kojeg iluzije vidimo kao stvarnost a istinsku stvarnost često smatramo iluzijom.
Prva i temeljna vezanost je ona za svoj identitet, svoju individualnost, to jest za svoje uvjerenje o onome što mi mislimo da jesmo. Na osnovu naših iskustava, mi u svome podsvjesnom umu stvaramo fantomsku misao o sebi i životu, ta misao postaje naše duboko uvjerenje koje određuje naše djelovanje a samim time i naš sveukupan život.
Uzet ću sebe za primjer; cijeli svoj život ja sam se 'borio' sa svakojakim problemima, činilo se kao da u mome životu niti ne postoji išta drugo osim nevolje. Godinama sam živio prihvaćajući to kao 'sudbinu', kao nešto što jednostavno mora biti tako. Tako sam i odgojen, s riječima kako je život težak i nepravedan te da sve što možemo jeste da prihvatimo svoj 'križ' i čekamo da prođe sve što treba proći.
Dugi niz godina to je bilo moje uvjerenje, moja jedina istina o životu. Na svu sreću danas mogu samo da se nasmijem kad se sjetim što je sve bila moja 'istina'
Odrastao sam u ratnim godinama kao izgnanik i 'dijete ulice'. Roditelji su se trudili pružiti mi koliko znaju i mogu, radili su najbolje što su mogli. Sada shvaćam da im nije bilo nimalo lako. Biti roditelj je uvijek zahtjevna i teška zadaća, a naročito u ratnim godinama.
Kako je rat sam po sebi jedno veoma negativno iskustvo života, podrazumijeva se velika doza ogorčenosti prema životu. Ljudi izgovaraju teške riječi, plaču, tuguju, proklinju i mrze, a djeca kao što sam ja tada bio, sve to promatraju i upijaju.
Iako sam osobno uvijek djelovao sretno, vječno spreman za šegu i bilo kakav oblik veselja, nimalo destruktivan niti agresivan...moj kasniji život mi je dokazao kako je sve to bila samo maska, moj bijeg od 'stvarnosti'. Tek kao tridesetogodišnjak sam shvatio da ja zapravo cijeli svoj život bježim od sebe, svoga identiteta i svih 'etiketa' koji mu pripadaju. Tek sada shvaćam količinu destruktivnih uvjerenja koja su se nataložila u mome podsvjesnom umu, odakle sakrivena i od mene samoga upravljaju mojim djelovanjem i oblikuju moju stvarnost.
Rat, napuštanje doma, rastanak od prijatelja, neimaština...sve to ostavilo je duboki trag u mojoj podsvijesti. U skladu sa svim time, već vrlo rano sam stekao uvjerenje kako se život sastoji uglavnom od gubitaka i mukotrpne borbe, što naravno, meni kao teenageru nikako nije bilo prihvatljivo . I tako, nesvjesno, odlučio sam da bježim od stvarnosti neshvaćajući da zapravo bježim od svojih uvjerenja, svojih misli, svoga uma, sebe.
Moj iluzorni bijeg trajao je sedam godina, konzumirao sam sve do čega sam mogao doći; alkohol, amfetamin, kokain, heroin...Svakodnevni cilj je bio samo jedan; pobjeći od 'stvarnosti' koja je, što tada nisam znao, sačinjena od mojih uvjerenja. Jednostavno rečeno, cilj je bio 'pobjeći od sebe'. No, tko je još od sebe pobjegao !?
Ali kako to inače biva u svijetu droge, kad tad dođe trenutak kada shvatimo da smo izgubili tlo pod nogama. Moj trenutak spoznaje da sam sam sebi upropastio život dogodio se dok sam 'oduzet' ležao u svojoj sobi te doslovno čekao da umrem, totalno iscrpljen i beživotan od višednevnog nespavanja i konzumiranja raznih narkotika. U tim trenutcima 'oslobođenosti' od tijela i njegovih potreba, moja je Svijest kliznula u drugu dimenziju i odvela me u stvarnost koja je mnogo stvarnija od ove u kojoj živimo.
Tog dana ja sam 'umro' i nanovo se rodio...
Nastavit će se :)
Namaste
Anđelko Katinić
Primjedbe
Objavi komentar