Mi živimo naše živote na bazi onoga što mislimo o ovom našem svijetu, o sebi, o našim sposobnostima i ograničenjima. No, što ako su ta naša vjerovanja pogrešna?
Kakav bi značaj imalo to kad bi otkrili da je sve, od DNK života, pa do budućnosti ovog našeg svijeta, zasnovano na jednom jednostavnom „kodu realnosti“ koji se može mijenjati i popravljati prema našem izboru?
Kakav bi značaj imalo to kad bi otkrili da je sve, od DNK života, pa do budućnosti ovog našeg svijeta, zasnovano na jednom jednostavnom „kodu realnosti“ koji se može mijenjati i popravljati prema našem izboru?
Za magazin Awareness razgovaramo s dr. Bruce Liptonom, autorom knjige Biologija vjerovanja, jednim od najvećih današnjih stručnjaka na polju genetskog inženjeringa, koji je dugo radio i na projektima istraživanja gena i DNK za Vladu SAD.
MERYL ANN BUTLER: Bruce, stvarno je iznenađujuće to kako su se vaši i Greggovi istraživački radovi međusobno spojili! Hvala vam što ste voljni da podijelite s nama neke vaše misli.
DR. LIPTON: Hvala, drago mi je što sam ovde!
MERYL ANN BUTLER: Glavnu osnovu vaše knjige Biologija vjerovanja (The Biology of Belief) predstavlja to da mi kao ljudska bića nismo, kako se prije vjerovalo, žrtve naših gena, nego da i naša prirodna okolina ima jedan direktan utjecaj na našu DNK. Možete li to malo pojasniti?
DR. LIPTON: Naravno. Donedavno se smatralo da su geni samo-aktualizirajući, što znači da se mogu sami uključivati i isključivati. Kao rezultat toga, mnogi ljudi danas vjeruju da su oni samo genetski strojevi i da im njihovi geni kontroliraju živote.
Međutim, moja istraživanja predstavljaju jedno potpuno novo razumijevanje nauke o stanicama. Ova nova biologija nam otkriva da mi „kontroliramo“ naš genom, a ne da on kontrolira nas. Sada se priznaje da prirodna okolina, a posebno naša percepcija ili interpretacija prirodne okoline direktno upravlja aktivnošću naših gena. To objašnjava zašto ljudi mogu imati takozvane spontane remisije ili oporavljati se od ozljeda za koje se pretpostavljalo da će ih zauvijek onesposobiti.
Međutim, moja istraživanja predstavljaju jedno potpuno novo razumijevanje nauke o stanicama. Ova nova biologija nam otkriva da mi „kontroliramo“ naš genom, a ne da on kontrolira nas. Sada se priznaje da prirodna okolina, a posebno naša percepcija ili interpretacija prirodne okoline direktno upravlja aktivnošću naših gena. To objašnjava zašto ljudi mogu imati takozvane spontane remisije ili oporavljati se od ozljeda za koje se pretpostavljalo da će ih zauvijek onesposobiti.
MERYL ANN BUTLER: Onda se tu stvarno radi o „utjecaju uma na materiju“?
DR. LIPTON: Da, ova nova perspektiva ljudske biologije ne gleda više na tijelo kao na jedan običan mehanički uređaj, nego ona uključuje i ulogu uma i duha. Ovo je jedan fundamentalan proboj u liječenju, zato što on podrazumijeva to da mi možemo promijenom naše percepcije ili vjerovanja slati potpuno drugačije poruke našim stanicama i tako izazvati jedno reprogramiranje njihovog oblika izražavanja.
Ta nova nauka se naziva epigenetika. Ona postoji već nekih 16 godina, ali je tek sada predstavljena široj javnosti. Na primjer, Američko društvo za istraživanje raka je jedna organizacija koja obraća pažnju na gene raka već nekih 50 godina. Međutim, oni su doznali da samo nekih 5 posto slučajeva raka ima genetsku vezu, ostavljajući 95 posto slučajeva koji nisu genetski vezani. Ova organizacija je nedavno objavila podatak na osnovu statističkih istraživanja da se 60 posto slučajeva raka može izbjeći uz pomoć promjene životnog stila i ishrane. Tako, oni nam sada kažu: „Radi se o načinu na koji živite, a ne o vašim genima“.
Ta nova nauka se naziva epigenetika. Ona postoji već nekih 16 godina, ali je tek sada predstavljena široj javnosti. Na primjer, Američko društvo za istraživanje raka je jedna organizacija koja obraća pažnju na gene raka već nekih 50 godina. Međutim, oni su doznali da samo nekih 5 posto slučajeva raka ima genetsku vezu, ostavljajući 95 posto slučajeva koji nisu genetski vezani. Ova organizacija je nedavno objavila podatak na osnovu statističkih istraživanja da se 60 posto slučajeva raka može izbjeći uz pomoć promjene životnog stila i ishrane. Tako, oni nam sada kažu: „Radi se o načinu na koji živite, a ne o vašim genima“.
MERYL ANN BUTLER: Tako, ona oduvijek tražena „fontana mladosti“ mogla bi biti upravo u nama samima?
DR. LIPTON: Unutar naših tijela upravo u ovom momentu postoje milijarde stem-stanica, embrijskih stanica čija je namijena iscjeljenje ili zamjena oštećenih tkiva i organa. Međutim, aktivnost i sudbina ovih regeneracijskih stanica je epigenetski kontrolisana. To znači da se one nalaze pod jednim snažnim utjecajem naših misli i percepcije naše okoline. Otud, naša uvjerenja o starenju mogu ometati ili potpomagati funkcioniranje stem-stanica, što će voditi k našoj fiziološkoj regeneraciji ili degeneraciji.
MERYL ANN BUTLER: Kakvu ulogu u svemu tome igra evolucija?
DR. LIPTON: Ispostavilo se da Darwin nije bio u pravu. Sadašnja nauka poništava Darwinove teorije koje naglašavaju ulogu konkurencije i borbe, međutim, trebat će godine dok ove informacije stignu i u školske knjige. Suradnja i zajedništvo su osnovni i stvarni principi evolucije, kao što su oni i osnovni principi stanične biologije. Ljudsko tijelo je izraz kooperativnog truda jedne zajednice od pedeset triliona pojedinačnih stanica. Zajednica je po svojoj definiciji jedna organizacija individua koje se odlučno zalažu za osiguravanje neke zajedničke vizije.
Jean-Baptiste Lamarck je bio u pravu još 50 godina prije Darwina. U 1809.godini Lamarck je pisao da će problemi koji će zadesiti čovječanstvo u budućnosti biti posljedica odvajanja čovjeka od prirode, a to će nadalje voditi k uništenju društva. Prema njegovom razumijevanju evolucije, organizam i njegova sredina stvaraju jednu kooperativnu interakciju. Ako želite razumjeti sudbinu nekog organizma, onda prvo morate razumjeti njegovu vezu s prirodnom okolinom. On je spoznao to da nas odvajanje od naše prirodne sredine odsjeca od našeg izvora. Bio je u pravu.
A kad razumijete suštinu epigenetike, onda ćete shvatiti da je njegova teorija sada i naučno poduprta. Lamarck je svojevremeno ispao glup jer nije postojao nikakav mehanizam uz pomoć kojeg bi se mogla razumjeti ova njegova teorija, a pogotovo zato što smo progutali koncept neo-darwinističkih biologa koji su tvrdili da je ljudsko tijelo podvrgnuto genetičkoj upravi. A znate što, napredna nauka danas pokazuje da je on nakon svega, bio u pravu.
Jean-Baptiste Lamarck je bio u pravu još 50 godina prije Darwina. U 1809.godini Lamarck je pisao da će problemi koji će zadesiti čovječanstvo u budućnosti biti posljedica odvajanja čovjeka od prirode, a to će nadalje voditi k uništenju društva. Prema njegovom razumijevanju evolucije, organizam i njegova sredina stvaraju jednu kooperativnu interakciju. Ako želite razumjeti sudbinu nekog organizma, onda prvo morate razumjeti njegovu vezu s prirodnom okolinom. On je spoznao to da nas odvajanje od naše prirodne sredine odsjeca od našeg izvora. Bio je u pravu.
A kad razumijete suštinu epigenetike, onda ćete shvatiti da je njegova teorija sada i naučno poduprta. Lamarck je svojevremeno ispao glup jer nije postojao nikakav mehanizam uz pomoć kojeg bi se mogla razumjeti ova njegova teorija, a pogotovo zato što smo progutali koncept neo-darwinističkih biologa koji su tvrdili da je ljudsko tijelo podvrgnuto genetičkoj upravi. A znate što, napredna nauka danas pokazuje da je on nakon svega, bio u pravu.
MERYL ANN BUTLER: Dobro, kako se to odražava na staničnom nivou?
DR. LIPTON: Informacija iz životne sredine se prenosi do stanice preko stanične membrane. Mi smo mislili da je jezgra stanice njen mozak. Međutim, 1985. godine otkrio sam da je stanična ovojnica u stvari mozak stanice. Jezgra je, kako se ispostavilo, njen reproduktivni centar.
Stanična membrana prati zbivanja u životnoj sredini, pa onda šalje signale genima da oni mogu upravljati staničnim procesima, što omogućava njen opstanak. U ljudskom tijelu, mozak šalje poruke staničnoj membrani kako bi kontrolirao njeno ponašanje i genetsku aktivnost. To je način kako um, preko mozga, upravlja našom biologijom.
Na primjer, jedna važna grana zdravstvene nauke naziva se psihoneuroimunologija. Doslovno, taj pojam znači: um (psiha) kontrolira mozak (neuro) koji onda kontrolira imunološki sistem (imunologija). To je način na koji dolazi i do placebo efekta!
Kada um ocijeni da je prirodna sredina sigurna i da ona podržava život, onda se stanice koncentriraju na rast. Stanice moraju rasti kako bi održavale zdravo funkcioniranje tijela.
Međutim, kod stanja stresa, stanice zauzimaju odbrambeni stav kako bi se zaštitile. Kad se to dogodi, onda se energetske zalihe tijela koje se normalno koriste za podržavanje njegovog rasta, preusmjeravaju k onim sistemima koji osiguravaju zaštitu. To rezultira u ograničavanju ili sprečavanju procesa rasta u sistemu koji je pod stresom.
Dok se naši sistemi mogu prilagoditi periodima akutnog, kratkotrajnog stresa, produžena ili stanja kroničnog stresa dovode do iscrpljivanja organizma jer potrebe tela za energijom nisu u skladu s količinom energije potrebne za njegovo održavanje, a to je i ono što vodi do narušavanja rada organizma i pojave bolesti.
Naprimer, strah koji se širi u SAD-u nakon 9/11 ima vrlo destruktivno delovanje na zdravlje građana. Kad god vlada izda upozorenje u vezi mogućnosti novih terorističkih napada, sam strah uzrokuje hormone stresa koji zatvore ili isključe našu biologiju i počnu s obrambenim reakcijama. Od napada na Sovjetski trgovački centar, zdravlje u našoj državi se drastično pogoršalo, dok je profit kojeg ostvaruju farmaceutske kompanije skočio za više od 100 posto!
Ovaj naš sistem za uzbunjivanje koji je baziran na bojama, također je odgovoran i za neke druge ozbiljne posledice. U stanju straha, hormoni stresa menjaju tok krvi u mozgu. U normalnim, zdravim uslovima, tok krvi je većinom orjentisan na prednji mozak, mjesto svesne kontrole. Međutim, kod stresa, krvne žile prednjeg mozga se sužavaju, terajući krv u njegov zadnji deo, koji predstavlja centar podsvesne refleksne kontrole. Jednostavno rečeno, u stanju straha mi postajemo više reaktivni, a manje inteligentni.
Stanična membrana prati zbivanja u životnoj sredini, pa onda šalje signale genima da oni mogu upravljati staničnim procesima, što omogućava njen opstanak. U ljudskom tijelu, mozak šalje poruke staničnoj membrani kako bi kontrolirao njeno ponašanje i genetsku aktivnost. To je način kako um, preko mozga, upravlja našom biologijom.
Na primjer, jedna važna grana zdravstvene nauke naziva se psihoneuroimunologija. Doslovno, taj pojam znači: um (psiha) kontrolira mozak (neuro) koji onda kontrolira imunološki sistem (imunologija). To je način na koji dolazi i do placebo efekta!
Kada um ocijeni da je prirodna sredina sigurna i da ona podržava život, onda se stanice koncentriraju na rast. Stanice moraju rasti kako bi održavale zdravo funkcioniranje tijela.
Međutim, kod stanja stresa, stanice zauzimaju odbrambeni stav kako bi se zaštitile. Kad se to dogodi, onda se energetske zalihe tijela koje se normalno koriste za podržavanje njegovog rasta, preusmjeravaju k onim sistemima koji osiguravaju zaštitu. To rezultira u ograničavanju ili sprečavanju procesa rasta u sistemu koji je pod stresom.
Dok se naši sistemi mogu prilagoditi periodima akutnog, kratkotrajnog stresa, produžena ili stanja kroničnog stresa dovode do iscrpljivanja organizma jer potrebe tela za energijom nisu u skladu s količinom energije potrebne za njegovo održavanje, a to je i ono što vodi do narušavanja rada organizma i pojave bolesti.
Naprimer, strah koji se širi u SAD-u nakon 9/11 ima vrlo destruktivno delovanje na zdravlje građana. Kad god vlada izda upozorenje u vezi mogućnosti novih terorističkih napada, sam strah uzrokuje hormone stresa koji zatvore ili isključe našu biologiju i počnu s obrambenim reakcijama. Od napada na Sovjetski trgovački centar, zdravlje u našoj državi se drastično pogoršalo, dok je profit kojeg ostvaruju farmaceutske kompanije skočio za više od 100 posto!
Ovaj naš sistem za uzbunjivanje koji je baziran na bojama, također je odgovoran i za neke druge ozbiljne posledice. U stanju straha, hormoni stresa menjaju tok krvi u mozgu. U normalnim, zdravim uslovima, tok krvi je većinom orjentisan na prednji mozak, mjesto svesne kontrole. Međutim, kod stresa, krvne žile prednjeg mozga se sužavaju, terajući krv u njegov zadnji deo, koji predstavlja centar podsvesne refleksne kontrole. Jednostavno rečeno, u stanju straha mi postajemo više reaktivni, a manje inteligentni.
MERYL ANN BUTLER: Na vašem predavanju govorili ste o tome kako primamo informacije koje uzrokuju stres kod nas. Da li nam možete reći nešto više o tome?
DR. LIPTON: Naravno. Glavni izvor signala stresa je ‘centralni glas’ sistema, tj. um. Um je nešto kao vozač vozila.
Ukoliko koristimo dobre vozačke veštine u upravljanju našim ponašanjem i kontrolisanju naših emocija, onda možemo računati na jedan dug, sretan i produktivan život. Nasuprot tome, neproduktivno ponašanje i nefunkcionalna kontrola nad emocijama, kao jedan loš vozač, uzrokuju stres kod staničnog vozila utičući nepovoljno na njegov rad i izazivajući kvarove na njemu.
Informacije koje uzrokuju stres dolaze do stanice od strane dva odvojena uma koji čine ‘centralni glas’ tela. Svesni um si ti koji razmišljaš; to je stvaralački um koji ispoljava slobodnu volju. On je ravan jednom kompjuterskom procesoru od 40-bita po tome što može rukovati sa podacima koji dolaze od strane 40 živaca u jednoj sekundi. Nasuprot njemu, podsvesni um je jedan super-kompjuter opremljen bazom podataka pre-programiranog ponašanja. To je moćan procesor od 40 miliona bita, koji je u stanju da interpretira i reaguje na preko 40 miliona živčanih impulsa u svakoj sekundi. Neke programe povlačimo iz naše genetike: to su naši instinkti. Međutim, veliku većinu naših podsvesnih programa stičemo kroz učenje u periodu našeg razvoja.
Taj podsvesni um nije sedište one svesti koja rezonira i stvara, to je jedan striktni podražaj-odgovor“play-back” mehanizam. Kad primi neki signal iz životne okoline, podsvesni um refleksno aktivira neki od prethodno uskladištenih bihevioralnih odgovora – razmišljanje izostaje!
Taj skriveni deo mehanizma auto-pilota podrazumeva da je podsvesno ponašanje programirano da radi bez kontrole ili opservacije od strane onog svesnog dela sebe. Neurolozi su otkrili da se 95%-99% našeg ponašanja nalazi pod kontrolom podsvesnog uma. Istovremeno, mi retko kad primećujemo to ponašanje a još manje znamo kad je ono ‘stavljeno u pogon’.
Dok vaš svesni um misli da ste vi dobar vozač, nesvesni um je taj koji većinu vremena drži ruke na upravljaču. A taj nesvesni um vas može odvesti na stranputicu, sve do uništenja.
Nas se navodi da jerujemo kako koristeći moć volje možemo nadvladati negativne programe našeg podsvesnog uma. Na žalost, da bi se to uradilo čovek bi morao neprestano budno paziti na svoje vlastito ponašanje. (Morate postati svesni o tome KAKO ste svesni)
U podsvjesnom umu ne postoji nikakav entitet koji promatra trake na kojima je snimljeno vaše ponašanje. Podsvjesni um je nešto kao kasetofon koji “snima i svira”. Istovremeno, ne postoji razlikovanje ili projenjivanje u smislu da li je neki podsvjesni program dobar ili loš, tu se radi samo o jednoj traci. U momentu kad vaša budna svest popusti, podsvjesni um će automatski preuzeti upravu i aktivirati svoje prethodno snimljene programe koji su bazirani na određenim iskustvima.
Ukoliko koristimo dobre vozačke veštine u upravljanju našim ponašanjem i kontrolisanju naših emocija, onda možemo računati na jedan dug, sretan i produktivan život. Nasuprot tome, neproduktivno ponašanje i nefunkcionalna kontrola nad emocijama, kao jedan loš vozač, uzrokuju stres kod staničnog vozila utičući nepovoljno na njegov rad i izazivajući kvarove na njemu.
Informacije koje uzrokuju stres dolaze do stanice od strane dva odvojena uma koji čine ‘centralni glas’ tela. Svesni um si ti koji razmišljaš; to je stvaralački um koji ispoljava slobodnu volju. On je ravan jednom kompjuterskom procesoru od 40-bita po tome što može rukovati sa podacima koji dolaze od strane 40 živaca u jednoj sekundi. Nasuprot njemu, podsvesni um je jedan super-kompjuter opremljen bazom podataka pre-programiranog ponašanja. To je moćan procesor od 40 miliona bita, koji je u stanju da interpretira i reaguje na preko 40 miliona živčanih impulsa u svakoj sekundi. Neke programe povlačimo iz naše genetike: to su naši instinkti. Međutim, veliku većinu naših podsvesnih programa stičemo kroz učenje u periodu našeg razvoja.
Taj podsvesni um nije sedište one svesti koja rezonira i stvara, to je jedan striktni podražaj-odgovor“play-back” mehanizam. Kad primi neki signal iz životne okoline, podsvesni um refleksno aktivira neki od prethodno uskladištenih bihevioralnih odgovora – razmišljanje izostaje!
Taj skriveni deo mehanizma auto-pilota podrazumeva da je podsvesno ponašanje programirano da radi bez kontrole ili opservacije od strane onog svesnog dela sebe. Neurolozi su otkrili da se 95%-99% našeg ponašanja nalazi pod kontrolom podsvesnog uma. Istovremeno, mi retko kad primećujemo to ponašanje a još manje znamo kad je ono ‘stavljeno u pogon’.
Dok vaš svesni um misli da ste vi dobar vozač, nesvesni um je taj koji većinu vremena drži ruke na upravljaču. A taj nesvesni um vas može odvesti na stranputicu, sve do uništenja.
Nas se navodi da jerujemo kako koristeći moć volje možemo nadvladati negativne programe našeg podsvesnog uma. Na žalost, da bi se to uradilo čovek bi morao neprestano budno paziti na svoje vlastito ponašanje. (Morate postati svesni o tome KAKO ste svesni)
U podsvjesnom umu ne postoji nikakav entitet koji promatra trake na kojima je snimljeno vaše ponašanje. Podsvjesni um je nešto kao kasetofon koji “snima i svira”. Istovremeno, ne postoji razlikovanje ili projenjivanje u smislu da li je neki podsvjesni program dobar ili loš, tu se radi samo o jednoj traci. U momentu kad vaša budna svest popusti, podsvjesni um će automatski preuzeti upravu i aktivirati svoje prethodno snimljene programe koji su bazirani na određenim iskustvima.
MERYL ANN BUTLER: Kako smo dobili te podsvesne programe, na prvom mjestu?
DR. LIPTON: Tokom prvih šest godina našeg života, prenatalni i natalni mozak pretežno radi na delta i theta EEG frekvencijama. Taj niski nivo moždane aktivnosti poznat je kao hipnogogično stanje. Dok se nalazi u tom hipnotičkom transu, dete ne mora posebno da se obučava kako da se ponaša na određeni način. Ono dobija svoje bihevioralno programiranje jednostavno uz pomoć promatranja roditelja, braće ili sestara, svojih vršnjaka i učitelja.
Nadalje, podsvesni um djeteta također “download-ira” u sebe verovanja koja su u vezi s njim samim. Kada roditelj ili učitelj kaže nekom malom djetetu da je ono bolesno, glupo, da ništa ne zaslužuje.to se također zapisuje kao činjenica u podsvesnom umu mališana.
Ta stečena verovanja sačinjavaju onaj ‘centralni glas’ koji kontrolira sudbinu stanične zajednice našeg tela.
Nadalje, podsvesni um djeteta također “download-ira” u sebe verovanja koja su u vezi s njim samim. Kada roditelj ili učitelj kaže nekom malom djetetu da je ono bolesno, glupo, da ništa ne zaslužuje.to se također zapisuje kao činjenica u podsvesnom umu mališana.
Ta stečena verovanja sačinjavaju onaj ‘centralni glas’ koji kontrolira sudbinu stanične zajednice našeg tela.
MERYL ANN BUTLER: To je stvarno tako! Meni se čini da je naš podsvesni um nešto slično onom komadu zelenog kriptonita sa Supermenove rodne planete, što je jedina stvar koja može neutralisati njegove natprirodne moći. Taj kriptonit je analogan našim kamenim temeljima iz detinjstva. Kao što ste ranije naveli, podsvest nije zla po samoj svojoj prirodi – isto kao ni kriptonit. Ali su to one avenije kroz koje nam se ono programiranje za vreme našeg detinjstva, vraća kao neka pošast kad odrastemo i lišava nas svih onih naših “natprirodnih” moći. Mnogi ljudi se osećaju kao da su zarobljeni, nemoćni i iskorišteni, unatoč činjenici da su njihove svesne namere usmerene ka uspehu.
Tako dolazimo i do onog najvažnijeg pitanja, kako se podsvesni um može reprogramirati?
Tako dolazimo i do onog najvažnijeg pitanja, kako se podsvesni um može reprogramirati?
DR. LIPTON: Da bi se promijenila magnetofonska traka ponašanja, čovek mora da pritisne dugme za snimanje a onda na nju ponovo da snimi program koji će u sebi sadržati sve željene promjene. Postoji nekoliko načina da se to izvede sa podsvesnim umom.
Prvo, mi možemo postati svesniji samih sebe (svesni onoga KAKO smo svesni), i manje se oslanjati na one automatske programe iz podsvesti. Postajući potpuno svesni, mi ostajemo vladari nad našom sudbinom, a ne žrtve naših programa. Taj put je sličan onoj budističkoj svesnosti.
Drugo, klinička hipnoterapija se direktno bavi ovim pitanjima uz pomoć hipnogogičnih stanja.
Nadalje, mi možemo koristiti raznovrsne nove energetske psihološke modalitete koji omogućavaju rapidno i duboko reprogramiranje naših podsvesnih uvjerenja koja nas ograničavaju.
Postoje vidovi Super-učenja koji otvaraju i integrisu obe hemisfere mozga u isto vreme što nam omogućava da korigujemo naše podsvesne programe. Koristeći se tim metodama koje su mehanički slične ubacivanju snimljenog programa u kasetofon podsvesnog uma, mi se možemo rešiti ograničavajuće percepcije, verovanja i samo-uništavajućih programa. (.)
Verujem da je svaka metoda koja proširuje samosvesnost i dozvoljava nam da promatramo naš podsvesni um, kao i da ulazimo u interakciju s njim, može otvoriti vrata za promene. Uz pomoć jedne proširene svesnosti, mi možemo aktivno transformirati naše živote i ispuniti ih ljubavlju, zdravljem i prosperitetom. Korištenje ovih novih modaliteta . osigurava nam način da komuniciramo sa stanicama našeg tela a to je i veza sa transformativnom biologijom, kao i psihologijom.
Prvo, mi možemo postati svesniji samih sebe (svesni onoga KAKO smo svesni), i manje se oslanjati na one automatske programe iz podsvesti. Postajući potpuno svesni, mi ostajemo vladari nad našom sudbinom, a ne žrtve naših programa. Taj put je sličan onoj budističkoj svesnosti.
Drugo, klinička hipnoterapija se direktno bavi ovim pitanjima uz pomoć hipnogogičnih stanja.
Nadalje, mi možemo koristiti raznovrsne nove energetske psihološke modalitete koji omogućavaju rapidno i duboko reprogramiranje naših podsvesnih uvjerenja koja nas ograničavaju.
Postoje vidovi Super-učenja koji otvaraju i integrisu obe hemisfere mozga u isto vreme što nam omogućava da korigujemo naše podsvesne programe. Koristeći se tim metodama koje su mehanički slične ubacivanju snimljenog programa u kasetofon podsvesnog uma, mi se možemo rešiti ograničavajuće percepcije, verovanja i samo-uništavajućih programa. (.)
Verujem da je svaka metoda koja proširuje samosvesnost i dozvoljava nam da promatramo naš podsvesni um, kao i da ulazimo u interakciju s njim, može otvoriti vrata za promene. Uz pomoć jedne proširene svesnosti, mi možemo aktivno transformirati naše živote i ispuniti ih ljubavlju, zdravljem i prosperitetom. Korištenje ovih novih modaliteta . osigurava nam način da komuniciramo sa stanicama našeg tela a to je i veza sa transformativnom biologijom, kao i psihologijom.
MERYL ANN BUTLER: To je divno, Bruce, hvala što ste podelili ove informacije s nama!
DR. LIPTON: Hvala vama, bilo mi je zadovoljstvo!
Meryl Ann Butler
Magazin Awareness
Primjedbe
Objavi komentar