Vrlo često osobe koje su krenule 'putevima' samospoznaje, uhvate se za misao 'ja nisam ovo tijelo' a da pritom nisu svjesni pravoga značenja tih riječi. Mnogi upravo zbog toga nikada ne uspijevaju da dožive vrhunac samospoznaje, a kako bi i mogli kada već u startu oni odbacuju jedan aspekat svoga postojanja.
U pravome smislu 'ja nisam ovo tijelo' je sasvim točna izjava, jer tijelo se rađa i umire a ono što mu daje život i mogućnost da spoznaje samo sebe, ostaje vječno nepromjenjivo, to je naša Duša koja uistinu jeste naš pravi identitet. Ona uistinu nije ovo tijelo, no to ne znači da je tijelo nešto nepoželjno ili nešto što treba što prije odbaciti.
Naše tijelo je savršen 'mehanizam' koji ako se ispravno koristi, ima mogućnost da nas prenese u višu dimenziju postojanja. Niti jedno drugo tijelo na ovoj planeti ne posjeduje tu mogućnost koju posjeduje ovo naše ljudsko, i zbog toga ono zaslužuje naše poštovanje i svu ljubav. No nažalost, mi se odnosimo prema svome tijelu kao prema najgorem neprijatelju. Iz razloga jer ne razumijemo potrebu naše Duše da se oslobodi utjelovljenog života i vrati se svome izvoru - Bogu, mi podsvjesno svakoga dana ubijamo svoje tijelo lošim navikama.
Upravo zbog svoje neograničene prirode sasvim je normalno da se naša Duša želi osloboditi ograničenosti tijela jednom zauvijek, no zbog činjenice da smo na svojoj intelektualnoj razini izgubili kontakt sa svojom Dušom, mi tu njezinu potrebu doživljavamo na sasvim krivi način. Stoga je veoma bitno ponovno uspostaviti kontakt sa svojim izvorom - Dušom, kako bi znali na ispravan način koristiti ovo tijelo, koje bi nas tada u konačnici dovelo do ponovnoga sjedinjenja sa Bogom.
Kako bi se Duša uspjela osloboditi kruga vječnoga rađanja i umiranja potrebno je da u ovoj dimenziji gdje se manifestiramo kao ljudsko biće, uspostavimo ravnotežu između sva tri aspekta našega bivanja (Duša, um i tijelo). No, ako mi uporno odbacujemo identificiranje sa samo jednim od tri aspekta bivanja, tada je uspostavljanje ravnoteže nemoguće.
Treba imati na umu kako je riječ veoma moćna jer naše vjerovanje u nju uobličava stvarnost koju živimo, stoga kada govorimo 'ja nisam ovo tijelo' veoma je bitno da u tome trenutku ne gledamo na svoje tijelo kao nešto što je loše, nešto čega se želimo riješiti. Naime, takav stav čini naše tijelo bolesnim, što dodatno ugrožava ravnotežu Duše, uma i tijela. Dakle, tijelo je dar koji nas vodi ka oslobođenju, ono nije naš kavez kao što pogrešno vjerujemo.
Uzmite to ovako; naše tijelo je vozilo koje nas vraća kući, naš um je navigacijski sistem a Duša je vozač i davatelj koordinata. Naravno, Duša (božanska prisutnost) je na najbitnij aspekt i ona je po svojoj prirodi potpuno neovisno od preostalo dvoje, no kako bi prevalila svoj daleki put do 'skrovitoga' odredišta, zdrav um i zdravo tijelo su joj neophodan 'alat'. Posebice zdrav um !
Postizanje ravnoteže između Duše, uma i tijela je moguće samo u slučaju svjesnosti osobe o redoslijedu važnosti svojih aspekata prisustva u bivanju. Dakle, prije svega osoba jeste duhovno biće što znači da je Duša njezin pravi identitet, kojemu ostala dva aspekta moraju biti podložna. Zatim je osoba prisutna kao intelekt - um, koji služi kao poveznica između Duše i tijela. Zadaća uma jeste da upravlja tijelom na ispravan način kako bi isto ostalo zdravo onoliko dugo koliko je potrebno da osoba na intelektualnoj razini spozna istinu o svome pravome identitetu. (to je onako kako bi trebalo biti). Da bi uspjeo u tome, um mora postati svjestan kvaliteta Duše i navoditi tijelo da se uskladi sa njima.
To se događa u trenutku kada osoba kroz samospoznaju biva oslobođena od lažnoga identiteta s kojim se poistovjećuje, smatrajući svoje navike, misli i i uvjerenja svojim pravim identitetom. Kada osoba spozna kvalitete Duše, ona se automatski predaje prisutnosti Božanskoga u njoj i biva oslobođena tjelesnih požuda. Tijelo samo po sebi jeste savršeni mehanizam koji nam omogućava komunikaciju da doživljavamo spoznaje koje nas u konačnici dovode do oslobođenja. Dakle, tijelo je također uzvišeni oblik postojanja bez kojega naš povratak kući ne bi bio moguć, problem je u tome što ga većina nas ne zna koristiti na ispravan način.
Taj problem nastaje uslijed naše vezanosti za sliku koju nosimo o sebi, naime mi se poistovjećujemo sa identitetom koji smo izgradili na svome egu (misli, uvjerenja, iskustva, emocije..) Pod utjecajem te vezanosti dolazi do podsvjesnoga straha da ćemo u slučaju smrti mi nestati skupa sa svojim tijelom, i tu dolazi do sukoba našega pravoga identiteta sa našim umišljenim identitetom (ego). Naime, naša Duša doživljava smrt kao ponovno rođenje u vječnost dok naš ego vidi smrt kao nestajanje, taj sukob vjerovanja zbunjuje našu podsvijest što rezultira strahom iz kojega izviru svi naši životni problemi.
Kada bi bili apsolutno svjesni svoje Duše mi bismo slavili smrt, no kako smo pod utjecajem ega, mi se smrti bojimo te oplakujemo svoje mrtve sa uvjerenjem kako im se nešto loše dogodilo. Smrt sama po sebi je jednaka rođenju, no naša isključiva vezanost za tjelesno umni identitet to ne može pojmiti jer ono što slijedi poslije smrti je nepoznanica za ljudski um. No onoga trenutka kada osoba dosegne samospoznaju i uspostavi ravnotežu u svome bivanju te se utemelji u pravome znanju o sebi, strah od smrti nestaje te ga zamjenjuje radost vječnoga bivanja.
Stoga, razotkrij kvalitete svoje Duše i predaj se njima, jer uistinu tvoja Duša jeste prisutnost samoga Boga u tebi. Ti jesi prisutnost Božanskoga u ovome tijelu i zbog toga je tijelo stvoreno da služi tebi a ne ti njemu.
Namaste
Anđelko Katinić
Pratite Vitae Est na Facebook stranici
Primjedbe
Objavi komentar