Putovanje

Naš pravi identitet 

U Vedskim spisima stoji zapisano kako je čovjek Duhovna Duša a ne ovo tijelo ili um s kojima se poistovjećujemo, naše identificiranje sa tijelom i umom je isključivo rezultat djelovanja našega ega. Na taj način mi zapravo mislimo kako smo ništa drugo do naša memorija, naše misli i emocije. Kada bi recimo uslijed nekoga šoka doživjeli potpunu amneziju i izgubili svu našu memoriju a sa njom i naše vezanosti za određene navike, stvari i osobe, mi bi smo i dalje bili živi, no ono za što smo vjerovali da mi jesmo bi nestalo.  Što nam to dakle govori !? Da li smo mi ova umna spoznaja sebe, koja je uvjetovana našom memorijom ili smo Svjesnost koja ostaje i nakon što je memorija izbrisana !? 

Naravno da nismo samo naša memorija, jer sve ono što može nestati nije stvarno, to je djelo Maye – iluzije. Svjesnost je ta koja ostaje vječno prisutna u nama, to jest mi u njoj. Mi jesmo upravo ta Svjesnost u kojoj postojimo kao Duhovna iskra, ili ono što Vede nazivaju Duhovna Duša, to jeste naš pravi identitet. Duhovna Duša je vječni djelić Boga, ona je iste prirode kao i sam Bog te posjeduje sve Njegove kvalitete, no u mjeri koja je gotovo neprimjetna naspram sveukupne kvalitete i moći samoga Boga. Vrlo je bitno biti svjestan toga, kako osoba ne bi pomislila da je jednaka Bogu u potpunosti 'Osobna' Duša nikada neće biti Bog u kvantitativnom smislu. Kao što kap oceana nikada ne može sadržati moć cijeloga oceana u sebi, tako ni Duhovna Duša nikada ne može sadržati sveukupnu moć Apsoluta – Boga.

  

Duša koja boravi u nama (utjelovljena Duša; ja, ti ,mi..), čini ovo tjelo živim i daje mu osjećaj individualnosti, no sama Duša nije ovo tijelo, mi nismo samo ovo tijelo i to je ono što mora postati naša duboka spoznaja kako bi smo se počeli oslobađati iluzije ovoga svijeta. Po svojoj prirodi Duša ima određenu nezavisnost i želju, ili ono što nazivamo 'slobodna volja'.  Upravo ta želja Duše je ono što ju je dovelo do utjelovljenja, zapravo to je ostala vječna misterija , koju nam čak niti Vede nisu u stanju u potpunosti objasniti. 

Zašto je Duša, koja je u svome izvornome obliku savršena i jednaka Bogu, nevezana za svjetovne užitke, utjelovila se i postala čovjekom !? 

To je pitanje na koje ne postoji neki jasan i detaljan odgovor, čak niti u Vedama, ili ga barem ja nisam pronašao.  Jedini odgovor koji pronalazim u sebi kada razmišljam o tome pitanju je to da u ovoj kreaciji sve mora biti potpuno, pa tako i nevezana Duša mora osjetiti vezanost, nematerijalno mora postati materijalno, život postaje smrt a smrt postaje život. Jer ako je sve jednina, tada 'Sve' mora biti 'Sve'. 

Tako je vrlo vjerovatno da mi, to jest naša Duša, prije nego li je se utjelovila u čovjeku, ona je prošla kroz svih 8 400 000 oblika života, kako je zapisano u Vedama. No samo u ovome obliku čovjeka, Duša biva ponovno povezana sa Apsolutom putem Svjesnosti, koja zapravo predstavlja 'um' samoga Boga. Kada Duša u potpunosti uroni u Božji um – Svjesnost, ona biva oslobođena svoje želje a samim time i karme te više nebiva utjelovljena na zemlji nego prelazi u više dimenzije postojanja. No prvobitna želja Duše koja ju je nagnala na to 'dugo' putovanje, ostaje vječna misterija za ljudski um. 

 Reinkarnacija 

Kako smo već ustanovili da je Duhovna Duša vječna, ona niti se rađa niti umire, sasvim je jasno da nakon smrti tijela ona nastavlja svoj put ka konačnome oslobođenju. Mnoge su teorije koje nam govore o tome što se događa sa Dušom nakon smrti tijela, te teorije uvelike ovise o tradiciji i praksi religija i vjerovanja, kojima se ljudi u određenom smislu pokoravaju. Kršćanstvo nam tako govori da Duša nakon smrti ide u raj, pakao ili čistilište gdje boravi do konačnoga suda Božjega kada će Krist ponovno doći suditi žive i mrtve, tada će Duše dostojne Kraljevstva Božjega biti skupa s tijelom uskrsnite i uzdignute u nebesko kraljevstvo. Vjerovanje slično tome nalazimo i u Islamu te Judeizmu, isključivši jedino ponovni dolazak Krista i Uskrsnuće. 

U istočnim religijama kao što su Hinduizam i Budizam nalazimo sasvim drugačije vjerovanje, te dvije religije su utemeljene na Vedskoj tradiciji koja nam govori o reinkarnaciji kao svojevrsnome krugu rađanja i umiranja, sve do onoga trenutka kada Duša biva ponovno ujedinjena s Bogom. Do toga ujedinjena dolazi, kao što sam već opisao, u onome trenutku kada utjelovljena Duša uroni u apsolutnu Svjesnost gdje biva oslobođena svjetovnih želja.  

Moja osobna spoznaja je mnogo bliža reinkarnaciji, jer naime veoma je plitko (moram se tako izraziti) vjerovati kako nam je Bog dao samo jedan život, jednu šansu da spoznamo istinu o sebi.  Ako je tako, to bi značilo da Bog nije pravedan, jer netko se rodi u savršenim okolnostima gdje ima sve uvjete da živi u miru i spozna sebe, a netko se rodi u ratu, patnji i gladi. Upravo to mi govori kako je postojanje nečega poput Karme kojoj Duša podliježe, neminovno.  

Karma 

Čovjek je podložan vječnom djelovanju putem misli, riječi i fizičkog djelovanja. Svaka naša misao, riječ i djelo su akcija koja za rezultat uvijek imaju reakciju, to je vječni princip univerzuma koji nikada ne prestaje djelovati. Reakcija na naše akcije može biti trenutačna, može doći nakon dugo vremena ili čak u nekome od naših sljedećih života. To ovisi o razini naše svjesnosti i snazi naše vjere u sebe i svoje djelovanje, no ponajviše o sadržaju naše podsvijesti. U Bhagavad Giti stoji zapisano kako loša djela donose lošu karmu a dobra djela dobru karmu, no obadvije karme, dobra i loša, drže nas u vezanosti za ovaj svijet. 

Vedska tradicija nam prenosi kako je naša svrha u ovome životu da se oslobodimo utjecaja karme na način da probudimo svoju transcendentalnu Svjesnost i živimo svoj život vođeni našim prirodnim vrijednostima, onima koje dolaze od Boga a ne od ega. Prema Bhagavad Giti u tome nam najbolje može pomoći meditacija na zvuk Vedskih mantri.  No čak je i sam Krishna rekao kako je zakon karme veoma zamršen te je veoma rijetka Duša koja ga nadilazi. 

Moja osobna spoznaja koju u sebi pronalazim mi govori kako samo onaj koji umije napusti 'sebe' biva oslobođen karme. To je upravo ono što nam je Krist htio reći riječima " tko izgubi život svoj, spasiti će ga". Naime, sve dok je osoba vezana za sliku koju nosi o sebi, sve dok se poistovjećuje sa svojim mislima, emocijama i uvjerenjima ona ne može spoznati pravoga sebe i biti oslobođena djelovanja karme.  Glavni uzročnik naše karme je naša nemogućnost da se odupremo ispunjavanju svjetovnih želja kroz koje doživljavamo sebe kao individuu odvojenu od ostatka kreacije. 

"Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoje breme i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubiti će ga; a tko ga izgubi poput mene, spasiti će ga. Ta što koristi čovjeku steći sav svijet ako sebe nema !?"

-Isus Krist      

Namaste

Anđelko Katinić