Čovjek mora biti ozbiljan, jer samo oni koji su krajnje ozbiljni mogu živjeti punim i cjelovitim životom. I ta ozbiljnost ne isključuje radost, uživanje; no, sve dok postoji strah, sasvim je nemoguće znati što znaci imati veliku radost. čini se da je strah jedna od najuobičajenijih stvari u životu; to začuđuje, no mi smo ga prihvatili kao način života, bas kao sto smo i nasilje, u svim njegovim različitim oblicima, prihvatili kao način života – i navikli smo biti psihološki uplašeni.
Osjećam da bi smo se trebali potpuno udubiti u pitanje straha, razumjeti ga u potpunosti, tako da kad odemo odavde, budemo slobodni od straha. To je izvedivo; to nije tek teorija ili neka nada. Ako čovjek u potpunosti posveti pažnju tom pitanju straha, načinu na koji mu pristupa, kako ga gleda, tada će otkriti da će um – um koji je tako mnogo patio, koji je pretrpio tako mnogo bola, koji je živio sa ogromnom patnjom i strahom – biti potpuno slobodan od njega. Da bi se u to zadubili, apsolutno je bitno nemati nikakvih predrasuda koji će spriječiti razumijevanju istine “onog sto jeste”. Zajednički poći tim putem ne podrazumijeva ni prihvaćanje ni poricanje; kao ni govorenje samom sebi da je apsolutno nemoguće riješiti se straha, ili da je to moguće. Čovjeku je potreban slobodan um da bi istražio ovo pitanje; um koji je, ne došavši ni do kakvog zaključka, slobodan posmatrati, istraživati.
Postoji toliko mnogo oblika psihološkog i psihosomatskog straha. Udubljivanje u svaki od tih različitih oblika straha, u svaki njegov aspekt, oduzelo bi silno vrijeme. No moguće je posmatrati opći karakter straha; moguće je posmatrati opću narav i strukturu straha bez gubljenja u detaljima nekog posebnog oblika naših strahova. Kada shvatimo narav i strukturu straha kao takvog, tada, s tim razumijevanjem, možemo pristupiti nekom određenom strahu.
Neko se može plašiti mraka; može se plašiti svoje žene ili muža, ili onoga sto govori, misli ili radi u javnosti; može se plašiti osjećaja usamljenosti ili praznine života, dosade besmisla vlastitog življenja. Možete se plašiti budućnosti, neizvjesnosti i nesigurnost sutrašnjice – ili atomske bombe. Možete se plašiti smrti, svršetka vlastitog života. Postoji toliko mnogo oblika straha, neurotičnih kao i zdravo racionalnih strahova – ukoliko strah uoće može biti racionalan i zdrav. Većina nas se neurotično plaši prošlosti, sadašnjosti i sutrašnjice, pa je tako u strahu prisutno vrijeme.
Ne postoje samo svjesni strahovi za koje znamo, već i oni duboki, neotkriveni u dubinama čovjekovog uma. Kako pristupiti svjesnim strahovima, a kako onim skrivenim? Strah je zasigurno prisutan u odmicanju od “onog što jest”; on je uzmicanje, bijeg, izbjegavanje “onog što uistinu jeste”; upravo to uzmicanje prouzrokuje strah. Također, gdje postoji uspoređivanje bilo koje vrste, tu se rađa strah – uspoređivanje onoga sto vi jeste, sa onim što mislite da bi ste trebali biti. Dakle, strah se javlja u odmicanju od onoga što je zbiljsko, ne u onome pred čim bježite.
Nijedan od ovih problema straha ne može se razriješiti uz pomoć volje – govorenjem samom sebi: “Neću se plašiti.” Takvi činovi volje su besmisleni.
Nijedan od ovih problema straha ne može se razriješiti uz pomoć volje – govorenjem samom sebi: “Neću se plašiti.” Takvi činovi volje su besmisleni.
Mi razmatramo jedan vrlo ozbiljan problem kojem moramo u potpunosti posvetiti pažnju. Ne možemo biti pažljivi ukoliko tumačimo, prevodimo ili uspoređujemo ono o čemu se govori sa onim sto već znamo. Mi moramo slušati – to je umijeće koje moramo naučiti, jer mi obicno uvijek uspoređujemo, procjenjujemo, prosuđujemo, slažemo se, opovrgavamo, pa uopće ne slušamo; mi zapravo sami sebe sprečavamo u slušanju. Slušati tako potpuno znači da ste tome posvetili svu svoju pažnju – to ne znaci da se slažete ili ne slažete. Ne postoji slaganje ili neslaganje kada zajednički istražujemo; no “mikroskop” kroz koji gledamo može biti neprecizan. Ako gledate kroz precizan instrument, tada je ono što vidite ono što će i drugi vidjeti; zato nema govora o slaganju ili neslaganju. U nastojanju da istražite cjelokupno pitanje straha, vi morate posvetiti svu svoju pažnju; a ipak, dok se ne riješite straha, on umrtvljuje um, čini ga neosjetljivim, tupim.
Kako razotkriti skrivene strahove? Moguce je znati za svjesne strahove – njima ce mo se baviti uskoro – no, postoje skriveni strahovi, koji su mozda mnogo vazniji. Pa, kako im pristupiti, kako ih razotkriti? Je li ih moguce razotkriti pomocu analize, tragajuci za njihovim uzrokom? Hoce li analiza osloboditi um od straha, ne nekog odredjenog, neuroticnog straha, vec cjelokupne strukture straha? Analiza ne podrazumjeva samo vrijeme, vec i analiticara – i ona traje mnogo, mnogo dana, godinama, cak cijeli vas zivot, na kraju kojeg ce te mozda nesto malo razumijeti, no bit ce te spremni za grob. Tko je analiticar? Ako je on profesionalac, strucnjak koji ima neko zvanje, i njemu ce trebati vrijeme; i on je razultat mnogobrojnih oblika uvjetovanja. Ukoliko analizirate sami sebe to podrazumjeva postojanje analiticara, koji je cenzor, te ce i on analizirati strah koji je sam stvorio. U svakom slucaju za analizu je potrebno vrijeme; u intervalu izmedju onoga sto analizirate i dokoncanja toga, pojavit ce se mnogi drugi cimbenici koji ce je usmjeriti u drugom pravcu. Morate uvidjeti istinu da analiza nije pravi put, jer je analiticar jedan fragment u mnostvu drugih fragmenata koji tvori “mene”, ja, ego – on je razultat vremena, on je uvjetovan. Uvidjeti da analiza podrazumjeva vrijeme i da ne dovodi do dokoncanja straha, znaci da ste u potpunosti odbacili ideju postupne promjene; uvidjeli ste da je sam cimbenik promjene jedan od glavnih uzroka straha.
(Meni, govorniku, to je nesto vrlo vazno, stoga on osjeca snazno, govori strasno; no on ne vrsi propagandu – vi se ne trebate nicemu pridruziti, ni u sta vjerovati, vec posmatrati i uciti, te biti slobodni od tog straha.)
(Meni, govorniku, to je nesto vrlo vazno, stoga on osjeca snazno, govori strasno; no on ne vrsi propagandu – vi se ne trebate nicemu pridruziti, ni u sta vjerovati, vec posmatrati i uciti, te biti slobodni od tog straha.)
Dakle, analiza nije pravi put. Kada uvidjate istinu toga, onda to znaci da vise ne mislite o analiticaru koji ce analizirati, prosudjivati i procjenjivati, a vas um je slobodan od tog osebujnog tereta zvanog analiza, pa je sposoban gledati neposredno.
Kako ce te sagledati taj strah; kako ce te izloziti njegovu cjelokupnu strukturu, sve njegove skrivene djelove? – pomocu snova? Snovi su nastavak djelatnosti iz budnog stanja tokom spavanja, zar ne? U snovima primjecujete da se uvijek nesto zbiva, dogadja se ovo ili ono kao u budnom stanju, nastavlja se nesto sto je jos uvijek dio jednog cjelovitog kretanja. Stoga su snovi bezvrijedni. Pogledajte sta se zbiva: mi se rjesavamo onog na sta ste se navikli: analize, snova, volje, vremena; kada sve to uklonite um postaje izuzetno osjetljiv – no ne samo osjetljiv, vec i inteligentan. Sada ce mo sa tom osjetljivoscu i inteligencijom promotriti strah. (Ako se doista u to zadubite, tada cjelokupnoj drustvenoj strukturi u kojoj funkcioniraju vrijeme, analiza i volja, okrecete ledja.)
Sta je strah? Kako on nastaje? Strah je uvijek u odnosu na nesto, on ne postoji sam po sebi. Postoji strah od onoga sto se dogodilo juce; obzirom na mogucnost da se to sutra opet ponovi, uvije postoji neka cvrsta tocka iz koje nastaje odnos. Kako se strah u to uklapa? Jucer sam imao bol, sjecam se toga i ne zelim ga opet sutra. Razmisljanje o jucerasnjem bolu, razmisljanje koje ukljucuje pamcenje jucerasnjeg bola, projicira strah od toga da bi se bol suta opet mogla ponoviti. Misao je, dakle, ta koja uzrokuje strah. Misao radja strah. Misao, takodjer, njeguje uzitak. Da bi ste razumjeli strah, morate, takodjer, da razumijete i uzitak; oni su u uzajamnom odnosu. Bez razumjevanja jednog, ne mozete razumjeti ni drugo; to znaci da ne mozete reci: “Moram imati samo uzitak, a ne imati strah”; strah je nalicje onog sto nazivamo uzitkom.
Misleci uz pomoc predodzbi o jucerasnjem uzitku, misao zamislja da sutra mozda necete imati taj uzitak. Dakle, misao proizvodi strah. Misao nastoji odrzati uzitak, te na taj nacin njeguje strah.
Misao je podjelila samu sebe na analiticara i ono sto treba analizirati – oni su oboje dio misli koja na sebi izvodi trikove. Cineci sve to, ona odbija ispitati nesvjesne strahove; ona uvodi vrijeme kao sredstvo za bijeg od straha, a ipak istovremeno odrzava strah.
Misao njeguje uzitak, koji nema nista zajednicko sa radoscu. Radost nije proizvod misli, ona nije uzitak. Vi mozete njegovati uzitak, mozete o njemu beskrajno razmisljati, no to ne mozete ciniti sa radoscu. Onog trenutka kad pomislite na radost, ona nestaje. Ona postaje nesto iz cega izvlacite uzitak, te tako nesto cega se plasite izgubiti.
Misao proizvodi usamljenost, ali je osudjuje i tako iznalazi nacina kako od nje pobjeci: kroz razne oblike religioznih ili kulturnih zabava, kroz vjecnu potrebu za dubljim i raznovrsnijim ovisnostima.
Misao je odgovorna za sve ove svakodnevne uocljive cinjenice. One nisu govornikov izum ili njegova osebujna filozofija ili teorija. Sto vam je ciniti? Ne mozete ubiti misao, ne mozete je unistiti, ne mozete reci: “zaboravit cu na nju”, ne mozete joj se oduprijeti; ako to ucinite opet je na djelu neki drugi oblik misli.
Misao je odgovor pamcenja. To pamcenje je potrebno kako bi ste funkcionisali u svakodnevnom zivotu; otisli u svoj ured, svojoj kuci, kako bi ste mogli govoriti. Pamcenje je skladiste tehnoloskog znanja. Stoga vam je pamcenje potrebno, a ipak uvidjate kako pamcenje kroz misao odrzava strah. Pamcenje je potrebno u svojoj cistoci i jasnoci misli u jednom pravcu – tehnoloski, kako bi ste zivjeli svojim svakodnevnim zivotom, zaradili za zivot itd. – a ipak uvidjate cinjenicu da ono radja strah. Pa sto um treba ciniti? Kako ce te odgovoriti na ovo pitanje, nakon sto ste sagledali razlicite cinjenice vezane uz analizu, vrijeme, bijeg, ovisnost…nakon sto ste uvidjeli da je odmicanje od “onog sto jest” strah; da je samo to kretanje strah? Nakon sto ste promotrili sve to, uvidjeli istinu svega toga – ne kao mnijenje, ne kao svoju lezernu prosudbu – koji je vas odgovor na to pitanje? Kako moze misao funkcionisati ucinkovito, razumno, a da sama ta misao ne postane opasna, jer radja strah?
Kako ce te sagledati taj strah; kako ce te izloziti njegovu cjelokupnu strukturu, sve njegove skrivene djelove? – pomocu snova? Snovi su nastavak djelatnosti iz budnog stanja tokom spavanja, zar ne? U snovima primjecujete da se uvijek nesto zbiva, dogadja se ovo ili ono kao u budnom stanju, nastavlja se nesto sto je jos uvijek dio jednog cjelovitog kretanja. Stoga su snovi bezvrijedni. Pogledajte sta se zbiva: mi se rjesavamo onog na sta ste se navikli: analize, snova, volje, vremena; kada sve to uklonite um postaje izuzetno osjetljiv – no ne samo osjetljiv, vec i inteligentan. Sada ce mo sa tom osjetljivoscu i inteligencijom promotriti strah. (Ako se doista u to zadubite, tada cjelokupnoj drustvenoj strukturi u kojoj funkcioniraju vrijeme, analiza i volja, okrecete ledja.)
Sta je strah? Kako on nastaje? Strah je uvijek u odnosu na nesto, on ne postoji sam po sebi. Postoji strah od onoga sto se dogodilo juce; obzirom na mogucnost da se to sutra opet ponovi, uvije postoji neka cvrsta tocka iz koje nastaje odnos. Kako se strah u to uklapa? Jucer sam imao bol, sjecam se toga i ne zelim ga opet sutra. Razmisljanje o jucerasnjem bolu, razmisljanje koje ukljucuje pamcenje jucerasnjeg bola, projicira strah od toga da bi se bol suta opet mogla ponoviti. Misao je, dakle, ta koja uzrokuje strah. Misao radja strah. Misao, takodjer, njeguje uzitak. Da bi ste razumjeli strah, morate, takodjer, da razumijete i uzitak; oni su u uzajamnom odnosu. Bez razumjevanja jednog, ne mozete razumjeti ni drugo; to znaci da ne mozete reci: “Moram imati samo uzitak, a ne imati strah”; strah je nalicje onog sto nazivamo uzitkom.
Misleci uz pomoc predodzbi o jucerasnjem uzitku, misao zamislja da sutra mozda necete imati taj uzitak. Dakle, misao proizvodi strah. Misao nastoji odrzati uzitak, te na taj nacin njeguje strah.
Misao je podjelila samu sebe na analiticara i ono sto treba analizirati – oni su oboje dio misli koja na sebi izvodi trikove. Cineci sve to, ona odbija ispitati nesvjesne strahove; ona uvodi vrijeme kao sredstvo za bijeg od straha, a ipak istovremeno odrzava strah.
Misao njeguje uzitak, koji nema nista zajednicko sa radoscu. Radost nije proizvod misli, ona nije uzitak. Vi mozete njegovati uzitak, mozete o njemu beskrajno razmisljati, no to ne mozete ciniti sa radoscu. Onog trenutka kad pomislite na radost, ona nestaje. Ona postaje nesto iz cega izvlacite uzitak, te tako nesto cega se plasite izgubiti.
Misao proizvodi usamljenost, ali je osudjuje i tako iznalazi nacina kako od nje pobjeci: kroz razne oblike religioznih ili kulturnih zabava, kroz vjecnu potrebu za dubljim i raznovrsnijim ovisnostima.
Misao je odgovorna za sve ove svakodnevne uocljive cinjenice. One nisu govornikov izum ili njegova osebujna filozofija ili teorija. Sto vam je ciniti? Ne mozete ubiti misao, ne mozete je unistiti, ne mozete reci: “zaboravit cu na nju”, ne mozete joj se oduprijeti; ako to ucinite opet je na djelu neki drugi oblik misli.
Misao je odgovor pamcenja. To pamcenje je potrebno kako bi ste funkcionisali u svakodnevnom zivotu; otisli u svoj ured, svojoj kuci, kako bi ste mogli govoriti. Pamcenje je skladiste tehnoloskog znanja. Stoga vam je pamcenje potrebno, a ipak uvidjate kako pamcenje kroz misao odrzava strah. Pamcenje je potrebno u svojoj cistoci i jasnoci misli u jednom pravcu – tehnoloski, kako bi ste zivjeli svojim svakodnevnim zivotom, zaradili za zivot itd. – a ipak uvidjate cinjenicu da ono radja strah. Pa sto um treba ciniti? Kako ce te odgovoriti na ovo pitanje, nakon sto ste sagledali razlicite cinjenice vezane uz analizu, vrijeme, bijeg, ovisnost…nakon sto ste uvidjeli da je odmicanje od “onog sto jest” strah; da je samo to kretanje strah? Nakon sto ste promotrili sve to, uvidjeli istinu svega toga – ne kao mnijenje, ne kao svoju lezernu prosudbu – koji je vas odgovor na to pitanje? Kako moze misao funkcionisati ucinkovito, razumno, a da sama ta misao ne postane opasna, jer radja strah?
U kakvom je stanju um koji je prosao kroz sve ovo? U kakvom je stanju razumjevanja um koji je ispitao sve ove raznovrsne cimbenike koje smo razotkrili, koji su bili objasnjeni i promotreni? Kakvog je kvaliteta vas um sada?…Jer o tom kvalitetu ovisi vas odgovor. Ako ste zbiljski sudjelovali u ovom putovanju, korak po korak, i zadubili se u sve ono o cemu smo razgovarali, tada je vas um, vidjecete to, postao izuzetno inteligentan, ziv i osjetljiv, jer je odbacio sav teret koji je nagomilao. Kako sad posmatrate sav proces misljenja? Postoji li srediste iz kojeg mislite – srediste kao cenzor, kao onaj koji prosudjuje, procjenjuje, osudjuje, opravdava? Mislite li jos uvijek iz tog sredista, ili uopste nema sredista iz kojeg bi ste mislili, dok je misao ipak tu? Uvidjate li razliku?
Misao je stvorila srediste kao “ja”- “ja”, moje misljenje, moja zemlja, moj Bog, moje iskustvo, moja zena, moja djeca; znate vec: “ja”, “ja”, “ja”… To je srediste iz kojeg vi djelujete. To srediste dijeli. To srediste i ta podjela uzroci su sukoba – sto je ocevidno kada se vase misljenje suprostavi misljenju nekog drugog: moja zemlja, tvoja zemlja, sve je to podjela stvorena mislju. Vi promatrate iz tog sredista i jos uvijek ste zarobljeni strahom, jer se to srediste odjelilo od onoga sto je nazvalo strahom. Ono kaze: “Moram ga se rijesiti”, “moram ga analizirati”, “moram ga prevladati”, “moram mu se oduprijeti” i tome slicno. Na taj nacin vi osnazujete strah.
Moze li um gledati strah bez tog sredista? Mozete li gledati taj strah ne imenujuci ga; u trenutku kad mu date ime “strah”, on je vec proslost. U trenutku kad nesto imenujete, vi to odijelite. Dakle, mozete li posmatrati bez tog sredista, ne imenujuci on sto se naziva strahom, dok on u vama nastaje? To zahtjeva ogromnu disciplinu. Tada um gleda bez sredista na koji se priviknuo, a strah nestaje – kako skriveni, tako i otvoreni.
Moze li um gledati strah bez tog sredista? Mozete li gledati taj strah ne imenujuci ga; u trenutku kad mu date ime “strah”, on je vec proslost. U trenutku kad nesto imenujete, vi to odijelite. Dakle, mozete li posmatrati bez tog sredista, ne imenujuci on sto se naziva strahom, dok on u vama nastaje? To zahtjeva ogromnu disciplinu. Tada um gleda bez sredista na koji se priviknuo, a strah nestaje – kako skriveni, tako i otvoreni.
Ako niste uvidjeli istinu ove veceri, ne nosite to kuci kao problem za razmisljanje. Istina je nesto sto morate sagledati trenutacno – i da bi ste nesto jasno vidjeli, vi u to morate trenutacno uloziti svoj um, svoje srce i svoje cjelokupno bice.
Jiddu Krishnamurti - Onkraj nasilja
Primjedbe
Objavi komentar