Čovjek na sebe gleda kao na pripadnika raznih zajednica, on je; roditelj, supružnik , dijete, brat, sestra, radnik, kršćanin, musliman, ateista, heteroseksualac, homoseksualac, navijač, on je za ili protiv, on je sve samo ne ono što on uistinu jeste - Čovjek = Duhovno, umno-tjelesno intelektualno uzvišeno biće - Bogočovjek.
Poistovjećujemo se sa svime i svačime i glumimo razne uloge, to radimo toliko stravstveno da smo u svakome trenutku spremni stati u obranu tih svojih uvjerenja, ako je potrebno do krvi pa i do smrti. Ne vidimo da zapravo lažemo sami sebe i pravimo igrokaz od života, a sve to samo kako bi pobjegli od dosade koja proistječe iz toga jer nepoznamo svoju svrhu, nepoznamo svoj izvor, nepoznamo Sebe.
Zagledajte se malo u sebe i uvidjet ćete da je to tako, jer i u svakodnevnom životu kad se čovjek nađe u situacijama koje nemaju početak, radnju i kraj on upada u stanje dosade te automatski traži nešto što bi ga okupiralo to jest nešto što će zabaviti njegov um. Rijetki su oni među nama koji u dosadi vide veliko bogatstvo, a to je vrijeme za druženje sa najbitnijom osobom u našim životima, ta osoba smo mi sami.
Um konstantno bježi od svog centra jer on ne voli dosadu, u njegovom centru to jest u našoj Svjesnosti vlada duboki mir i spokoj, svi mi koji smo uspjeli doći do te točke u sebi, pa makar i na djelić sekunde postali smo svjesni onoga što mi zapravo jesmo, postali smo svjesni toga vječitog blaženstva koje prebiva u nama ali ga zbog buke misli teško dosežemo.
U toj Svjesnosti sve uloge nestaju i mi postajemo slobodni od svih vezanosti ali u isto vrijeme mi ih se neodričemo jer shvaćamo da je sve to sastavni dio života u kojem svaki segment ima svoju vrijednost. Ono što se događa je to da dobivamo uvid u širu ili sveukupnu sliku o životu, naša Svjesnost se u tome trenutku proširuje na sve aspekte našega bivstvovanja i sav smisao i besmisao nam biva razotkriven.
Sve barijere i uvjerenja koja nosimo u sebi tada postaju besmisleni jer imamo uvid u svoju beskonačnost a gledamo sebe kako živimo život u kojemu su čak i ograničenja ograničena, sami sebe smo zapleli u mrežu koju smo ispleli riječima i slovima i više se neznamo odpetljati.
U stanju Svjesnosti ne postoje riječi pa čak niti misli, postoji samo spoznaja koja se ne može opisati riječima, nešto poput nevjerovatno brzog niza slika popraćenih autentičnim spoznajama, sve se odvija toliko brzo da osoba koja to doživljava ima dojam kao da sve stoji, no niti ovaj opis nije ni približno autentičan.
Taj trenutak traje sve do onoga momenta kada se misao vrati, to jest kada osoba i misaonom spoznajom shvati što se događa te se u tome trenutku pojavi osjećaj samozadovoljstva koji proizlazi iz egoističnoga uma, u tome trenutku se osoba ponovno vraća u ovu, nazovimo ju tako 'realnost'.
No ono što smo spoznali u trenutku samospoznaje ima veliku vrijednost za nas te je potrebno nad tom spoznajom kontemplirati kako bi se ona urezala što dublje u naš um i postala dio naše osobnosti, čineći tako mi zapravo u sebi stvaramo prostor koji će nam omogućiti da nam u budućnosti bude sve jednostavnije ponovno ući u tišinu svoje svjesnosti, tamo negdje gdje Jesmo iza misli, iza dualnosti.
Ono što moramo svaki dan sebi da priuštimo je ta tišina koja će nas ako budemo strpljivi i uporni uvjek odvesti u stanje potpune Svjesnosti, pa makar i na djelić sekunde, a vjerujte mi i taj djelić sekunde je i više nego dovoljan da nam promjeni život. U početku kada tek krenemo da osluškujemo sebe uvjek bivamo 'napadnuti' mislima, no to upravo treba da bude tako, zbog toga jer mi život proživljavamo 90% kroz misaoni proces.
Prvih dvadesetak puta čuti ćemo samo buku misli, ali to nesmije da nas obeshrabri da pomislimo kako nikada nećemo uspjeti, uvjek treba ići dalje. Mi smo ti koji odlučujemo, mi smo ti koji posjedujemo moć nad mislima a ne one nad nama kao što smo im mi to dopustili. Potrebno je promatrati svoje misli i na taj način spoznati da smo mi promatrač a misli su objekt promatranja, dakle mi nismo naše misli, mi nismo čak niti naš um, jer i on može biti promatran,
I tako, sustavom eliminacije otklanjajući jedno po jedno sve ono što nismo, naposljetku ostane samo ono što nemože biti eliminirano; naša Svjesnost, naše postojanje, naše bivstvovanje, koje nam kao u nekoj ironično sarkastičnoj satiri govori;
" Budi sve što ti je dato da budeš i ne razmišlja toliko o tome, jednostavo živi život i ne brini"
Namaste
Anđelko Katinić
Pratite nas i na našoj Facebook stranici
Naslovna fotografija; Stephen Leonardi, izvor; Unsplash
Primjedbe
Objavi komentar