Istinska vjera je nešto što smo u potpunosti stavili na margine svoje svjesti, komercijalizirali smo ju i napravili od nje nešto što nazivamo religijom, tradicijom ili kulturom. Često volimo isticati kako vjerujemo u Boga i kako smo vjernici, a kada nas netko upita; tko je taj Bog u kojega vjerujemo, tada ili ćemo izrecitirati ono što što smo čuli o Bogu još kada smo bili djeca ili ćemo samo slegnuti ramenima.
Mi ljudi zapravo vrlo često nismo svjesni svojih riječi i njihovih pravih značenja a pogotovo nismo svjesni moći koju riječ nosi u sebi, mi pričamo eto samo da pričamo, naše misli i riječi često nemaju nikakvoga kontakta sa ozbiljnošću života i življenja. Od silnih misli i potrebe za izražavanjem postali smo društvo u kojem svatko ima nešto da kaže, a nitko ne želi da sluša, tek poneki pojedinac se povlači u tišinu, shvaćajući da se u njoj krije ključ samospoznaje.
Glavni uzrok svega toga se krije u nečemo što je veoma suptilno i nama neshvatljivo, nešto što kontrolira naše misli, riječi i djelovanja, to nešto je naš ego, jedan od najsuptilnijih elemenata našega bivstva. Možemo reći da je jedino čista Svjesnost suptilnija od njega i da jedino onaj koji se utemelji u njoj biva oslobođen svoga ega.
No iako je iznimno suptilan mi smo ga ipak svjesni, razlog tomu je naš intelekt koji je svojevrni most koji spaja naš um sa našom Svjesnošću. Čista Svjesnost je uvijek prisutna u nama, to jest mi smo prisutni u njoj jer ona zapravo i jeste naš pravi identitet koji nam zbog prisutnosti ega ostaje sakriven.
Naš ego je zadnja prepreka koju moram savladati kako bi doživjeli samospoznaju - Samadhi, to jest kako bi se oslobodili iluzije - Maye koja nas zapravo i drži u neznanju te nas na taj način čini nesposobnima da istinski vjerujemo u nešto što ne možemo sebi iskustveno dokazati.
Jedan od dokaza kako mnogi koji se smatraju vjernicima to zapravo nisu je taj da svaki puta kada bi netko doveo u pitanje vjerodostojnost njihove religije, u njma se budi potreba da brane svoje uvjerenje. Ta potreba dolazi iz ega, što nam govori kako je i ono što se smatra vjerom ništa drugo osim još jedne igre našega egoističnog uma.
U istinskoj vjeri nema prostora za ego, onaj koji istinski vjeruje nikada neosjeća potrebu da brani svoja uvjerenja, jer negova uvjerenja su autentična i dosljedna, ništa ih ne može poljuljati niti obeshrabriti. Ako i dalje mislite kako je vaša vjera autentična, zapitajte se da li npr. više vjerujete u postojanje Boga ili u to da vatra može opeći. Ja vjerujem da većini vas ovo drugo ipak zvuči malo realnije, nije li tako !?
Zapravo, veoma je dobro i poželjno da spoznamo kako mi zapravo nismo istinski vjernici, iz razloga jer nas to osobađa i daje nam mogućnost da uistinu postanemo svijesni prave moći koju nam donosi istinska vjera koju smo zbog djelovanja ega potisnuli u zaborav.
Ovdje ne govorim samo o vjerovanju u postojanje Boga, jer ono što je po meni bitnije od vjerovanja u postojanje Boga je vjera u vlastitoga Sebe. Onaj koji vjeruje u Sebe taj vjeruje i u Boga pa čak i ako sam sebe naziva ateistom, to što netko nije sposoban da bude svjestan Boga ne znači da Bog u njemu ne postoji. Bog jeste izvor života u svakome od nas i Njegova prisutnost u nama je vječna, bili mi toga svjesni ili ne.
Gledajući tako dolazimo do zaključka da nema potrebe vjerovati u Boga, jer Bogu nije potrebna naša vjera da bi bio To Što Jeste, ono što je potrebno je da vjerujemo u Sebe kako bi mi mogli biti ono što zapravo Jesmo a ne ono što mislimo da jesmo. Ono što mi za sebe jesmo je isto ono što je Bog za cijelu kreaciju, Apsolutni Upravitelj.
Svatko od nas u sebi nosi cijeli svijet, mi smo poput ogledala u kojem se cijela kreacija očituje a Bog nam je dao tu čast da budemo Bogovi u odrazu kreacije unutar Sebe.
"Na sliku svoju stvori Bog čovjeka"
Namaste
Anđelko Katinić
Pratite Vitae Est i na Facebook stranici
Primjedbe
Objavi komentar