Ja Sam To - razgovori sa Sri Nisargadatta Maharajom


Duhovni tragatelj je onaj koji traga za samim sobom 

Odbaci sva pitanja osim jednoga; " Tko sam Ja ? " Naposljetku jedina činjenica u koju si siguran jest vlastito postojanje. " Ja  Jesam " jest sigurno, a " Ja sam to " nije. Potrudi se spoznati što doista jesi.

Da bi spoznao što jesi moraš, najprije ispitati i saznati što nisi.

Otkrij sve što nisi; tijelo, misli, osjećaje, vrijeme, prostor, ovo ili ono. Ništa od toga što percipiraš, konkretno ili apstraktno, ne možeš biti ti. Već i sam čin percipiranja pokazuje da nisi ono što percipiraš. Što jasnije budeš razumio da na razini uma možeš biti opisan samo niječnim pojmovima, brže ćeš doći do kraja svoga traganja i spoznati da si bezgranični bitak.

Sri Nisargadatta Maharaj

" JA SAM TO "
M: Sve dok niste u miru, ne možete vidjeti ono što je istinito. Miran um od presudne je važnosti za ispravnu percepciju, a ona je neophodna za samoostvarenje.
P: Toliko toga moram da učinim. Jednostavno sebi ne mogu priuštiti da budem u miru.
M: Razlog je tome iluzija da to vi djelujete. Istina je, međutim, da se sve događa vama, a ne zahvaljujući vama.
P: Budem li samo dopuštao da se sve događa samo od sebe, kako ću biti siguran da se događa onako kako sam to zamislio? U svakom slučaju, događaje moram pokoriti svojim željama.
M: Vaša vam se želja naprosto događa, kao i njeno ispunjenje ili neispunjenje. Ništa ne možete promijeniti. Možete jedino da vjerujete da se naprežete, borite i nastojite nešto da postignete. No, to se samo događa, kao što se događaju i plodovi djelovanja. Ništa se ne događa zahvaljujući vama i za vas. Sve je već u slici koja se prikazuje na platnu, ničega nema u svjetlosti, uključujući i ono čime se smatrate, a to je da ste osoba. Vi ste samo svjetlost.
P: Ako sam ja samo svjetlost, kako sam to mogao zaboraviti?
M: Niste to zaboravili. U slici na platnu zapisano je da ćete zaboraviti, a onda se prisjetiti. Ne možete prestati biti čovjek zato što sanjate da ste tigar. Slično tome, vi ste čista svjetlost koja se pojavljuje kao slika na platnu. Ta će se slika ponovno sjediniti sa svjetlošću.
P: Ponekad imam osjećaj da je cjeli svemir moje tijelo.
M: Dokle god ste vezani iluzijom “ja sam ovo tijelo”, samo ste točka u prostoru i trenutak u vremenu. Kad više nema poistovjećivanja s tijelom, sav prostor i vrijeme u vašem su umu, koji je samo mali val u svjesnosti, a ona je pak svijest odražena u prirodi. Svijest i materija aktivni su i pasivni aspekt čistoga bića, koji se nalazi u obojem i izvan obojeg. Prostor i vrijeme jesu tijelo i um univerzalnog postojanja. Ja imam osjećaj da se sve ono što se događa u prostoru i vremenu događa meni, da su sva iskustva moja, kao i svi oblici. Ono što mislim da jesam postaje moje tijelo, a sve što se događa tom tijelu postaje moj um. No, u korijenu univerzuma postoji samo čista svijest, izvan prostora i vremena, ovdje i sada. Spoznajte da je ona vaše stvarno biće i djelujte u skladu s time.
P: Zašto bi se ono što mislim o sebi moralo odražavati u mojem djelovanju? Djelovanje se događa u skladu s okolnostima.
M: Okolnosti i uvjeti upravljaju neznalicom. Poznavalac stvarnosti nije pod njihovim utjecajem. Jedini zakon kojem se on pokorava jeste zakon ljubavi.
“Ja jesam” – osjećaj
Pitanje: Stvar je svakodnevnog iskustva da se, nakon buđenja, pred nama iznenada pojavljuje svijet. Odakle tada on dolazi?
Odgovor : Prije nego što se išta pojavi, mora da postoji onaj kome se to pojavljuje. Sva pojavljivanja i iščezavanja pretpostavljaju promjenu nasuprot neke nepromjenjive pozadine.
P : Prije buđenja sam bio nesvjestan.
O : U kom smislu? Jesi li nešto zaboravio, ili jednostavno nisi imao iskustvo? Zar nemaš iskustvo čak i kad si nesvjestan? Možeš li da postojiš bez saznavanja? Rupa u pamćenju – pa zar je to dokaz nepostojanja? I možeš li o tome osnovano govoriti kao o jednom aktualnom iskustvu? Ti čak ne možeš da kažeš kako tvoga uma nema za vrijeme dubokog sna. Zar se ne probudiš kad te pozovu? I kad otvoriš oči, nije li JA JESAM taj osjećaj koji se javlja na prvom mjestu? Neka svjest mora da postoji čak i za vrijeme nesvijesti ili dubokog sna. Nakon buđenja dolazi do iskustva: “Ja jesam – tijelo – u svijetu”. Čini se da postoji slijed u svemu tome, ali je činjenica da se sve dešava istovremeno – jednostavna ideja posjedovanja tijela u okviru svijeta. Sad, može li da postoji taj osjećaj “JA JESAM” – osjećaj bez da si netko ili nešto u nečemu?
P : Ja sam uvijek netko sa pamćenjem i navikama, i ne poznajem nikakvo drugo “JA JESAM”.
O : Možda te nešto sprečava da saznaš. Kad nisi upućen u ono što drugi znaju što ti poduzimaš?
P : Tražim izvor znanja, pod njihovom instrukcijom, naravno.
O : Zar nije važno znati da nisi tek prosto tijelo ili nešto drugo? Ili možda, ništa od svega toga? Ne primjećuješ li da su tvoji problemi u suštini problemi tvoga tijela : hrana, odjeća, zaštita, obitelj, prijatelji, ime, slava, sigurnost i opstanak – i sve to gubi smisao i značenje istog trenutka kada shvatiš da nisi tek obično meso.
P : Kakva je korist od tog saznanja da nisam tijelo?
O : Reći tako nešto nije istina u potpunosti. Na neki način svi ste vi i tijela i srca i umovi i još mnogo, mnogo više. Zadubi se u “JA JESAM” – osjećaj i sam ćeš pronaći. Kako pronalaziš stvar koju si zaturio i zaboravio? Ona je sačuvana u tvom umu i ti je odjednom prizoveš, prisjetiš se gdje je ostavljena. Osjećanje bića, taj “JA JESAM” – osjećaj prvi se pojavljuje. Upitaj se odakle dolazi. ili ga samo promatraj u tišini. Kada je um u “JA JESAM” bez kretanja, ulaziš u stanje koje ne možeš da objasniš, ali zato možeš da iskusiš. Sve što je potrebno je da pokušavaš bez prestanka. Konačno “JA JESAM” uvijek je uz tebe, samo ti previše vezivaš mnoge stvari uz taj sveprisutni osjećaj: tijelo, osjećanja, misli, ideje, itd. Sva ta pogrešna poistovjećivanja vode te na stranputicu. Zbog toga ti smatraš sobom baš ono što nisi.
P : Pa što sam onda ja?
O : Dovoljno je da uvidiš što nisi, nema potrebe da znaš što si. Dokle god se pod znanjem podrazumijeva opisivanje u terminima spoznatog, percepcijski takva stvar kao što je znanje o sebi samom uopće ne postoji, jer ono što jesi ne može da se opiše, ne računajući totalnu negaciju. U stvari ti možeš reći samo jedno : “Ja nisam ni ovo ni ono”. Nisi u stanju da kažeš “Ovo je ono što ja jesam” – to nema nikakvog smisla. Ti i da hoćeš ne možeš da budeš stvar koju označiš kao “on” ili “ono”. Sasvim sigurno, ne možeš biti “nešto” drugo. Ti nisi ništa zamjetljivo ili zamislivo, pa ipak, bez tebe nema ni percepcije ni imaginacije. Ti samo promatraš osjećaje srca, mišljenje uma i radnje tijela. Samo djelo promatranja govori ti da nisi ono što posmatraš. Može li da postoji opažanje bez tebe? Ili iskustvo – bez tebe kao iskusitelja? Svako iskustvo mora da “pripada” nekome. Uvijek tu mora da ima onog koji će određeno iskustvo proglasi kao svoje. Iskustvo bez onog koji iskušava ne može da bude stvarno. Samim tim iskusitelj je ono što iskustvo čini realnim. Kakvu vrijednost za tebe ima iskustvo koje ne možeš da doživiš?
P : Osjećanje da si iskusitelj, taj osjećaj – “JA JESAM” zar nije i to iskustvo?
O : Očigledno je da je iskustvo sve što se iskusi, i u svakom iskustvu imamo i onog koji iskušava. Pamćenje tvori iluziju kontinuiteta. U stvarnosti, svako iskustvo ima svog posebnog iskusitelja, a osjećaj identiteta javlja se zbog odnosa kušača i kušanog. Identitet i kontinuitet su dvije različite stvari. Baš kao što svaki cvijet ima svoju boju, ali sve boje žive zbog prisustva jedne jedine svjetlosti, tako se i mnoštvo iskusitelja pojavljuje unutar nepodijeljene i nedjeljive svijesti, i premda je svaki kušač odvojen u pamćenju od drugog, istovjetni su u suštini. Ta suština je korijen i temelj, bezvremena i beskrajna “mogućnost” za sva iskustva.
P : Kako da dođem do toga?
O : Ne moraš da dolaziš – ti to jesi. To će doći do tebe ako stvoriš povoljnu priliku. Odbaci svoju vezanost za nestvarno, i stvarnost će se ukazati žustro i nježno u isti mah. S pojavom stvarnosti pojavit će se i velika ljubav koja nije ni izbor ni neka posebna sklonost; ta ljubav nije vezanost već snaga koja sve stvari čini vrijednim ljubavi
“Opsjednutost tijelom”
P : Maharaj, vi sjedite ispred mene i ja sam do vaših stopala. Recite mi, koja je osnovna razlika između nas?
O : Ne postoji nikakva osnovna razlika.
P : Nemoguće! Razlika mora da postoji, jer ja sam došao do vas, a ne vi do mene.
O : Zbog toga što zamišljaš nekakve razlike, ti lutaš od nemila do nedraga u potrazi za “superiornim” ljudima.
P : I vi ste također superiorna osoba. Tvrdite da ste spoznali stvarnost. Ja tu spoznaju još uvijek nemam.
O : Zar sam ti ja ikada rekao da je ne posjeduješ i da si zbog toga inferioran? Neka takve gluposti dokažu oni koji su ih i stvorili. Ja ne tvrdim da znam ono što ti ne znaš. U stvari, činjenica je da ti znaš mnogo više od mene samoga.
P : Vaše su riječi mudre, ponašanje plemenito, milost sveprisutna.
O : Ja ništa ne znam o razlici između nas. Tvoj život je slijed događaja, baš kao i moj, s tim što sam nevezan pa vidim prolazne stvari kao stvari koje prolaze, dok se ti još uvijek kačiš na njih, te si prisiljen da ih pratiš.
P : Ali što je to što vas je učinilo tako bestrasnim?
O : Ništa naročito. Imao sam povjerenja u svog gurua koji mi je rekao da nisam ništa drugo no ja sam, i ja sam mu povjerovao. Ponašao sam se u skladu sa onim u što sam vjerovao, te sam prestao da se zamaram s onim što nisam, i sa onim što nije moje.
P : Zašto ste bili tako sretni da imate puno povjerenje u svog učitelja, dok je naša vjera beznačajna, tek verbalna, zaista neznatna?
O : Tko može to da kaže? Jednostavno, to se tako dogodilo. Stvari se dešavaju bez uzroka i razloga, i na kraju krajeva, zar je važno tko je tko? Tvoje visoko mišljenje o meni je samo tvoje mišljenje. Svakog trenutka možeš da ga promijeniš. Zašto bi ti pridavao važnost mišljenju, čak i svom vlastitom?
P : Pa ipak, vi ste drugačiji. Vaš um, izgleda, uvijek tih i sretan, a oko vas se dešavaju čuda maltene svakodnevno.
O : Nemam pojma ni o kakvim čudima, i pitam se da li priroda dopušta izuzetke u svojim zakonitostima, ili je pak svaka stvar čudo sama po sebi. Po meni, takva stvar – čudo – uopće ne postoji. Postoji samo svijest unutar koje se sve događa. To je nešto potpuno očigledno – iskustvo svakog živog bića. Samo je problem u tome što ne gledaš dovoljno pažljivo. Zagledaj se pažljivije, i vidi ono što ja vidim.
P : A što vi vidite?
O : Vidim samo ono što bi i ti sam mogao da vidiš, ovdje i sada, ali nisi u stanju uslijed pogrešnog usmjeravanja vlastite pažnje. Ti ne obraćaš pažnju na sebe samoga. Tvoj um nikad nije s tobom, već prebiva u drugim stvarima, drugim ljudima i drugim idejama. Postavi sebe u središte osobne pažnje. Promatraj sebe kako djeluješ, proučavaj svoje motive i rezultate svojih djelovanja. Prostudiraj malo taj zatvor koji si podigao oko sebe zbog vlastitog nehaja i nesmotrenosti. Uviđanjem onog što nisi dolaziš do onoga što jesi. Povratak sebi samome odigrava se kroz osporavanje i odbacivanje. Jedna stvar je sigurna: stvarnost nije nešto što može da se zamisli, zbog toga što stvarnost nije proizvod uma. Čak ni “JA JESAM” – osjećaj nije stalan, premda je moćan putokaz. On pokazuje gdje da tražiš, ali ne i što da tražiš. Samo se duboko zagledaj u sve to. Jednom kad se sam uvjeriš da o sebi ništa istinski ne možeš da kažeš do “JA JESAM”, i da ni na što ne možeš da uperiš prstom misleći da si ono u što upireš, potreba za “JA JESAM” je završena – više se ne mučiš oko rasprave onog što jesi. Jedino što je stvarno neophodno je da se oslobodiš pokušaja da sebe nekako definišeš. Sve definicije pripadaju isključivo tijelu i izražajima tijela. Kada se ta vrsta opsjednutosti napokon ugasi, spontano se vraćaš u svoje prirodno stanje. Konačno, jedina razlika između nas je u tome što sam ja potpuno svjestan svog prirodnog stanja, dok si ti još uvijek zbunjen i upleten. I baš kao što zlato pretočeno u ornamente nema prednost u odnosu na zlatnu prašinu, tako se i mi razlikujemo samo kao pojavnosti – suštinski, jedno smo biće. To otkrivamo traganjem, iskrenošću, ispitivanjem, danonoćnim proučavanjem, time što čitav svoj život ulažemo u istraživanje i otkriće.
“Ubijanje povrjeđuje ubojicu, a ne ubijenog”
Pitanje: Prije hiljadu godina čovjek je živio i umro. Njegov indentitet (antahkarana) se opet pojavljuje u novom tijelu. Zašto se on ne sjeća svog prethodnog života? A ako se sjeća, može li svoje pamćenje osvijestiti?
Odgovor: Kako znaš da se ista osoba pojavila u novom tijelu? Novo tijelo znači i novu ličnost također.
P: Zamislite posudu punu gi–a (Indijski prerađeni puter). Kada se posuda razbije, Gi ostaje i može se staviti u novu posudu. Stara posuda imala svoj miris, nova svoj. Gi će nositi mirise iz jedne posude u drugu. Na isti način ličnost se prenosi iz tijela u tijelo.
O: U pravu si. Kada postoji tijelo, njegove osobine utiču na osobu. Bez tijela ostaje čist identitet kroz osjećaj “Ja sam”. Ali kada se rodite u novom tijelu, gdje je svijet iz prošlog života?
P: Svako tijelo doživljava svoj svijet.
O: U sadašnjem tijelu staro tijelo je – samo ideja ili je sjećanje?
P: Ideja, naravno. Kako se mozak može sjećati nečega što nije iskusio?
O: Odgovorili ste na svoje pitanje. Zašto se igrati sa idejama? Drži se onoga u što si siguran. A jedina stvar u koju možeš biti siguran je “Ja sam”. Budi to i odbaci sve ostalo. To je Yoga.
P: Mogu da odbacim ali samo verbalno. U najboljem slučaju zapamtit ću da ponavljam formulu: “To nisam ja, to nije moje. Ja sam izvan svega toga”.
O: Sasvim dovoljno. Prvo verbalno, zatim mentalno i emocionalno, zatim kroz akciju. Usmjeri pažnju ka stvarnom sebi i ono će izaći na svjetlost. Slično je miješanju krema od putera. Radi to ispravno i marljivo i rezultat će sigurno doći.
P: Kako apsolutno može biti rezultat procesa?
O: U pravu si, relativno ne može preći u apsolutno. Ali ga može blokirati, kao što ne miješanje krema sprečava puter od odvajanja. Stvarnost je ta koja stvara nuždu; Unutrašnjost pokreće izvanjsko koja odgovara na usmjereni napor. U stvari nema unutrašnjosti i izvanjskog; svjetlo svjesnosti je oboje – kreator i kreacija, iskustvo i događaj, tijelo i otjelovljenje. Budi pažljiv prema snazi projekcije svega ovog i tvojim problemima će doći kraj.
P: Koja je snaga projekcije?
O: To je imaginacija izazvana željom.
P: Znam sve to, ali ja nemam moć nad tim.
O: To je još jedna tvoja iluzija, nastala iz želje za rezultatima.
P: Što je loše u svrsishodnom djelovanju?
O: Ne radi se o tome. To nije pitanje svrhe ni djelovanja. Treba samo da slušaš, pamtiš i proučavaš. Sve što možeš je da zagrizeš, sažvaćeš i progutaš. Sve ostalo je nesvjesno i mehaničko. Slušaj, zapamti i razumi – um je glumac i scena. Sve je to od uma, a ti nisi um. Um se rađa uvijek iznova, ne ti. On stvara svijet i sve njegove veličanstvene raznolikosti. Kao u dobroj predstavi gdje postoje sve vrste uloga i situacija – treba ti od svega po malo da stvoriš svijet.
P: U predstavi nitko ne pati.
O: Osim ako se ne poistovjetiš sa ulogom. Ne poistovjećuj se sa svijetom i nećeš patiti.
P: Drugi će i dalje…
O: Onda napravi svoj svijet savršenim. Ako vjeruješ u Boga, radi s njim. Ako ne vjeruješ, postani Bog. Ili vidi svijet kao igru, ili radi na njemu u svoj svojoj moći. Ili oboje.
P: Što je sa identitetom čovjeka koji umire? Što se desi kad umre? Da li se slažete da nastavlja život u drugom tijelu.
O: Da i ne. Sve ovisi kako gledaš na to. Što je identitet? Kontinuitet u memoriji. Možeš li pričati o identitetu bez memorije?
P: Da, mogu. Dijete ne mora znati svoje roditelje, a ipak će imati nasljedne osobine.
O: Tko ih primjećuje? Neko sa memorijom kojom zapaža i uspoređuje. Zar ne vidiš da je pamćenje osnova tvog mentalnog života. A identitet je samo odraz, kalup, događaja u vremenu i prostoru. Promjeni kalup i promjenit ćeš čovjeka.
P: Kalup je bitan. On ima svoju vrijednost. Govoreći da je dizajn tkanja samo obojeni konac, promašiti ćete najbitnije – ljepotu tkanja. Ili opisujući knjigu kao papir sa mastilom na njemu promašit ćete smisao. Identitet je vrijedan zato što je osnova individualnosti; što nas čini jedinstvenim i nezamjenljivim. “Ja sam” je neposredan osjećaj jedinstvenosti.
O: Da i ne. Identitet, individualnost, jedinstvenost su samo najvredniji aspekti uma, ali ipak samo od uma. “Ja sam sve što jeste” također je jednako iskustvo vrijedno. Pojedinačnost i univerzalnost su neodvojivi. To su dva aspekta neizrecivog, viđenog izvan i iz njega. Nažalost riječi ukazuju ali ne prenose. Pokušaj da odeš izvan riječi.
P: Što umire sa smrću?
O: Ideja “Ja sam ovo tijelo” umire, svjedok ne umire.
P: Đaini vjeruju u mnogostrukost svjedoka, zauvijek odvojenog.
O: To je njihova tradicija, bazirana na iskustvu nekih velikih ljudi. Jedan svjedok odražava sebe kroz bezbrojna tijela, kao “Ja sam to”. Dokle god tijela, koliko god suptilna bila, postoje “Ja sam” postoji kroz mnogostrukost. Izvan tijela postoji samo jedan.
P: Bog?
O: Kreator je osoba čije tijelo je svijet. Bezimeno Jedno je izvan svih bogova.
P: Šri Ramana Maharši je umro. Da li mu je to nešto značilo?
O: Ništa. Ostao je ono što je bio – Apsolutna Realnost.
P: Ali za običnog čovjeka smrt ima drugačije značenje.
O: Ono što on misli da jest prije smrti, to nastavlja da bude poslije smrti. Njegova slika o sebi preživljava.
P: Prije neki dan bilo je govora kako Gjani koriste životinjsku kožu za meditiranje i slično. Nisam povjerovao. Lako je opravdavati sve običajima i tradicijom. Običaji mogu biti surovi a tradicija izopačena. Postoji objašnjenje ali ne i opravdanje.
O: Nikad nisam mislio da kažem da bezakonje prati samorealizaciju. Oslobođen čovjek je ekstremno prožet zakonom. Ali njegov zakon je zakon njegovog stvarnog Sebstva, a ne društva. Ove društvene zakone on promatra ili krši u skladu sa okolnostima i potrebama. Ali on nikad neće biti uobražen i protiv zakona.
P: Ono što ne mogu da prihvatim je opravdavanje običajima i navikama.
O: Teškoća leži u našim različitim tačkama gledanja. Ti govoriš iz tijelo–uma. Ja iz svjedoka. Razlika je u osnovi.
P: I dalje – surovost je surovost.
O: Nitko te ne primorava da budeš surov.
P: Iskorištavanje tuđeg zvjerstva je zvjerstvo samo po sebi.
O: Ako pogledaš izbliza u proces života, naći ćeš surovost svuda, život se hrani životom. To je činjenica koja ne treba da te čini krivim što si živ. Ti počinješ da živiš zadajući svojoj majci beskrajne teškoće. Do zadnjeg dana života takmičit ćeš se za hranu, odjeću, skrovište za svoje tijelo; boreći se za njegove potrebe, želeći da budeš siguran, u svijetu nesigurnosti i smrti. Sa točke životinje biti ubijen nije najgori način da se umre; sigurno lakše od bolesti i staračkog raspadanja. Surovost leži u motivu, ne u djelu. Ubijanje povređuje ubojicu, a ne ubijenog.
P: Slažem se; onda ne smijem prihvatiti usluge lovaca.
O: Tko traži da prihvatiš?
P: Vi prihvaćate.
O: To me ti tako vidiš. Kako brzo optužuješ, osuđuješ i kažnjavaš. Zašto prvo polaziš od mene, a ne od sebe?
P: Ljudi kao vi treba da pruže primjer.
O: Da li si spreman da slijediš moj primjer? Ja sam mrtav za svijet, ja ne želim ništa, čak ni da živim. Budi kao ja, radi ono što ja radim. Ti mi sudiš po odjeći i hrani; a ja samo promatram tvoje motive; ako vjeruješ da si tijelo i um i tako djeluješ, ti si kriv za najveće zvjerstvo – zvjerstvo prema vlastitom istinskom biću. U usporedbi sa ovim sve ostale surovosti se ne računaju.
P: Vi se štitite tvrdeći da niste tijelo. Ali vi ste pod kontrolom tijela i odgovorni ste za njegovo djelovanje. Dozvoliti tijelu potpunu autonomiju bilo bi odraz imbecilnosti i ludila.
O: Smirite se. Ja sam također protiv svog ubijanja životinja zbog mesa i krzna, ali odbijam da tome dam prvo mjesto. Biti vegeterijanac je važna stvar ali ne i najbitnija; svim principima najbolje služi čovjek koji se vratio svom izvoru.
P: Kada sam bio u Šri Ramana ašramu osjetio sam Bhagavana po čitavom mjestu, sveprožimajućeg, sveprisutnog.
O: Imao si neophodnu vjeru. Oni koji istinski vjeruju u njega vidjet će ga svuda svo vrijeme. Sve se događa zavisno od tvoje vjere koja je forma želje.
P: Vjera koju vi imate u sebi, nije li ona također oblik želje?
O: Kad kažem “Ja sam”, ne mislim na odvojen entitet sa tijelom u središtu. Već na totalnost postojanja, na ocean svjesnosti, cijeli univerzum koji jeste. Nemam što da poželim jer sam cjelovit zauvijek.
P: Možeš li dodirnuti unutrašnji život drugih ljudi?
O: Ja sam ljudi.
P: Ne mislim na identitet sa suštinom, niti sličnostima formi. Već na stvarno ulaženje u umove i srca drugih i sudjelovajem u njihovim osobnim iskustvima. Možete li patiti i radovati se sa mnom, ili samo zaključujete što osjećam promatrajući me i analiziarajući?
O: Sva bića su u meni. Ali puštanje u mozak sadržaje iz drugog mozga zahtjeva izvjestan trening. Nema stvari koja se ne može postići treniranjem.
P: Ja nisam vaša projekcija niti ste vi moja. Ja sam na svom mjestu, ne samo kao vaša kreacija. Ova gruba filozofija o imaginaciji i projekciji me ne dodiruje. Vi me lišavate svake realnosti. Tko je čija zamisao? Ja vaša ili vi moja? Ili sam ja slika svoje vlastite slike? Ne, nešto je negdje pogrešno.
O: Riječi iznevjeruju svojom ispraznošću. “Stvarno” ne može biti opisano, ono mora biti iskušeno. Ne mogu naći bolje riječi za ono što znam. Ono što kažem može zvučati apsurdno. Ali ono na što riječi pokušavaju da ukažu je najveća istina. Sve je Jedno, koliko god se igrali riječima. Sve je uređeno da zadovolji jedini izvor i cilj svake želje, koji svi znamo kao osjećaj “Ja sam”.
P: Bol je u korijenu želja. Osnovni motiv je pobjeći od bola.
O: Što je korijen patnje? Nepoznavanje sebe. Što je u korijenu želje? Hitnost da pronađeš sebe. Sve zamke kreacije su za sebe, i neće se smiriti dok se ne vrati sebi.
P: Kada će se vratiti?
O: Kad god ti hoćeš.
P: A svijet?
O: Možeš ga ponijeti sa sobom.
P: Moram li čekati pomažući svijetu dok ne dosegnem savršenost?
O: U svakom smislu pomaži svijetu. Nećeš pomoći mnogo, ali kroz napor pokušavanja ćeš rasti. Nema ničega pogrešnog u naporu da se pomogne svijetu.
P: Bilo je ljudi, običnih ljudi, koji su puno pomogli svijetu.
O: Kad dođe vrijeme da je svijetu potrebna pomoć, neki ljudi dobiju volju, mudrost i moć da uzrokuju velike promijene.

Izvori;

Transformacija Svijesti 2012

Primjedbe