To je jedan od velikih problema današnjega društva za koje službena medicina nema lijek, jer oni su naučeni da svaku bolest liječe pilulama što zapravo i nije liječenje nego jednostavno odgađanje suočavanja sa problemom koji nosimo u sebi. Naročito emocije su te koje se nemogu liječiti kemijskim putem, ono što se kemijom eventualno može postići je to da se određenim pilulama ljudske emocije mogu umrtviti i na taj način pretvoriti osobu u svojevrsnog zombija, što naravno nije ispravno a ni moralno riješenje.
Da bi se osoba mogla osloboditi emotivne boli od krucijalne važnosti je shvaćanje što to zapravo emocije jesu, kako se aktiviraju te kako upravljati s njima i nedozvoliti da one upravljaju nama. U svrhu toga potrebno je upoznati sebe na svim svojim razinama; tjelesnoj, umnoj i duhovnoj. Mi ljudi smo svoje postojanje sveli uglavnom na našu tjelesnost, naša umna dimenzija je još uvijek velika nepoznanica za nas dok je duhovna dimenzija za mnoge od nas nešto u što jednostavno nemožemo vjerovati.
Suvremena a i drevna medicna nam govore da su emocije ništa drugo osim kemijskih reakcija tijela na neki događaj ili iskustvo, što je apsolutno točno. Gledajući dakle na to iz toga kuta a sa znanjem da je tijelo podloženo umu a um bi trebao biti podložen našem Duhovnom aspektu ili našoj Svjesnosti, lako možemo zaključiti da bi prirodno stanje trebalo biti takvo da je osoba ta koja upravlja emocijama a ne obrnuto. No nažalost slučaj kod većine nas je upravo suprotan gdje se mi predajemo emocijama i na taj način gubimo kontrolu nad svojim životom, misleći kako jednostavno ne postoji izlaz iz situacije u kojoj se trenutno nalazimo. Glavni uzrok svega toga je naše poistovjećivanje sa svojim lažnim identitetom - egoističnim umom, gdje se opet vraćamo na temu iz moga prethodnog članka u kojem sam pisao baš o tome problemu.
Većina nas se dakle nažalost poistovjećuje sa svojim lažnim identitetom - Egom, a to znači da prepuštamo kormilo egu koji tada upravlja našim razmišljanjem i djelovanjem, što nas dovodi do zaključka da ego u tom slučaju također upravlja i sa našim emocijama. Moramo znati i to da je ego uvjek destruktivan osim u slučaju kada je pod kontrolom uma koji je podređen našoj duhovnoj dimenziji, što znači da ukoliko želimo uspostaviti kontrolu nad svojim životom moramo prihvatiti naš duhovni aspekt kao naš pravi identitet, a tijelo i um kao alat pomoću kojega doživljavamo ovu dimenziju postojanja.
Najbolji primjer emocije vođene egom često možemo vidjeti u odnosu između muškarca i žene koji mi olako nazivamo ljubav, ovdje bih također istaknuo da ono što se danas naziva ljubavlju je najčešće samo igra ega koja nema veze s onim što bi ljubav zapravo trebala biti. Ovime ne želim reći da prava ljubav u svjetu ne postoji ali svakako odgovorno tvrdim da je ona danas uistinu veoma rijetka. Ne zbog toga jer su ljudi nesposbni da vole, nego jednostavno iz toga razloga što smo usvojili krivu sliku o ljubavi koja nam je nametnuta uglavnom putem medija koji posljednjih dvadesetak godina određuju i kontroliraju manje više sve aspekte naših života. I to rade tako dobro da veliki broj ljudi i danas vjeruje apsolutno svemu što im mediji serviraju.
No, da se vratimo na temu. Kada se dogodi da dvoje ljudi osjeti privlačnost jedno prema drugom mi to automatski nazivamo ljubav, što je veoma pogrešno. Zapravo je to samo kemijska reakcija - emocija izazvana nečim što nas privlači kod te osobe, a to je daleko od ljubavi. U početku svake veze vlada idila, svojevrsna zasljepljenost koja nam ne dopušta da primjetimo mane koje osoba u koju smo zaljubljeni posjeduje, zbog toga se često kaže ' ljubav je sljepa '. Zapravo nije ljubav ta koja je sljepa nego je naša percepcija stvarnosti iskrivljena jer smo pod utjecajem kemijske reakcije koja se odvija u našemu tijelu, a kako u ovome materijalnome svjetu sve ima svoj početak i kraj tako se i uzburkane emocije svojevremeno smire a samim time i naša percepcija stvarnosti se ponovno promjeni te nam se tada često čini kako osoba s kojom živimo više nije ona ista osoba, a zapravo je naša prercepcija ta koja je promjenjena.
Međutim trebamo imati na umu da je naše tijelo najsofisticiraniji 'stroj' u svemiru i da je ta trenutna zasljepljenost u biti samo djelovanje naše podsvjesti koja nam na taj način stvara vremenski period gdje nam se omogućuje da se naša zaljubljenost transformira u ljubav, u suprotnom zamislite da odmah primjetimo sve mane osobe koja nas privlači, u tom slučaju vrlo je teško zamisliti da bi zaljubljenost potrajala tako dugo da bi se mogla transformirati u ljubav.
Nažalost, često se događa to da se zaljubljenost transformira u nešto što mi smatramo ljubavlju a zapravo je to ništa drugo do emocionalna vezanost koja je pod kontrolom našega ega, čisto laganje sebe i ostajanje u vezi isključivo kako bi se izbjegao osjećaj odbačenosti ili kritika društva. To je ona 'ljubav' koju možemo vidjeti na malim ekranima, naročito u današnjoj glazbi i glazbenim spotovima, gdje su emocije prepune patetike i gdje je onaj koji opisuje svoju ljubav uvijek žrtva. Zbog toga su naše veze često ispunjene ljubomorom i raznim drugim negativnim emocionalnim ucjenama, koje nam ukazuju da je naše poimanje ljubavi iskrivljeno te kao takvo opasno za nas i našeg partnera.
No da ne ispadne sve tako crno moram reći da na svu sreću ima i dosta nas koji smo uspjeli svoju zaljubljenost transformirati u ljubav, svatko tko je uspio u tome zna da to nije lak put ali kada se jednom prijeđe tada shvatimo da je bio vrijedan svakoga koraka, jer samo tada je uistinu moguće da dvije osobe postaju jedna potpuna cjelina.
Svi oni koji nisu uspjeli u tome bi trebali biti svjesni da je se dogodilo upravo ono što je najbolje za njih, ne smiju ni pod koju cijenu gledati na to kao na svojevrsni kraj nego kao novi početak. Normalno je da razilaženja nisu ugodna, naročito ako se dogode nakon mnogo godina provedenih skupa. Sve u svemu nikako se nesmije pasti u očajavanje, jer to je teritorij ega na koji ako zakoračite teško ćete se izvući kao pobjednik.
I tu dolazimo do onoga zbog čega sam počeo pisati ovaj članak a to je da bez obzira što da nam se dogodi u životu, nikada nesmijemo dopustiti sebi da padnemo u stanje samosažaljena, jer tada dolazimo u situaciju gdje ako je u pitanju npr. razilaženje s voljenom osobom ne samo da smo izgubili nekoga tko nam je drag nego nam prijeti opasnost da izgubimo i sami sebe, a ništa nije vrijedno toga. Moramo biti svjesni još jedne činjenice, a to je da nitko na ovome svijetu nije dužan da nas voli osim nas samih, to nije ničija dužnost nego isključivo naša. I da nam svi okrenu leđa i ostave nas ako dovoljno poštujemo i volimo sebe uvjek ćemo naći način za novi početak.
Primjedbe
Objavi komentar